Kotoriba kroz povijest

Ta povezanost Kotoribe sa spomenutim mjestima u Pomurju sve se više proširivala, tako da su Kotoripčani na potoku kod Serdahelja godine 1728. uzeli u zakup dva mlina, uz godišnju zakupninu od 20 forinti. Budući da Kotoriba nema prikladno zemljište za uzgoj vinove loze, stanovnici su Kotoribe bacili oko na obližnje vinorodne mađarske brežuljke i na području Kerestura pokupovali gotovo sve vinograde. Podatak iz godine 1770. govori o tome da su Kotoripčani u tom kraju obrađivali sve vinograde, osim jednoga, koji je obrađivao domaći seljak. Sličan je slučaj i s mjestom Kolaceg, na čijem je području godine 1780. seoske vinograde od 212,5 motika obrađivalo 97 kotoripskih obitelji i samo jedan seljak iz Kolacega.
Na drugoj su se strani seljaci iz pomurskih sela koristili obrtničkim uslugama u Kotoribi, jer su tada u tom mjestu bili razvijeni različiti obrti, posebice stolarski i čizmarski. Kako su bili najbliži pomurskim mjestima, ta su mjesta najviše naseljavali Kotoripčani. Tako u sedam spomenutih sela u Pomurju ima i danas najviše hrvatskih prezimena.

Kotoriba se, već prema prilikama, razvijala brže ili sporije, a najbrži razvoj doživjela je u razdoblju između godine 1660. i 1671, zatim imamo zastoj do 1716. Nakon toga pučanstvo se povećava sve do godine 1789, kada je Kotoriba uzdignuta na čast samostalne župe. Prema povijesnim dokumentima taj je razvoj Kotoribe tekao ovako:

God.     1660.    32  obitelji
God.     1671.  110  obitelji  393 stanovnika
God.     1716.    100  obitelji
God.     1728.    152  obitelji
God.     1771.    232  obitelji  1.163 stanovnika
God.     1789.    263  obitelji  1.200 stanovnika

Zanimljivo je spomenuti da godine 1771. najveće mjesto u Međimurju nije Čakovec. Veća su mjesta od njega Legrad, Prelog i Kotoriba.

Pregled prezimena koja se u Kotoribi prvi puta javljaju u 18. stoljeću:
a) u kanonskim vizitacijama,
b) u "Odperta pisma",
c) u izjavi podložnosti:   
                    
Baler Ivan, notar          1796 b       
Belenšančec Ivan         1716 a        
Čmerlec ud. Šandora   1716 a        
Deždek Đuro               1716 a
Đurkin Matija              1768 a        
Fuš Josip                    1793 b        
Globek Nikola              1775 b        
Herc Nikola                 1720 a        
Herman Juraj             1792 b        
Ivančec Pavao            1716 a        
Ivanuš Mijo                1760 a       
Jadan ud.                   1768 a        
Jaklin Šimun               1716 a        
Kernjak Đuro              1716 a       
Kralić Antun               1760 a        
Kutnjak Andrija          1775 b        
Legen Martin             1793 a       
Maltar Mato              1768 a        
Markolija Franjo        1779 a        
Matoš Martin             1716 a       
Matotek Pavao           1716 a        
Matulic Josip             1792 b
Mravljak Gašpar        1799 b
Nađ Granje ud.         1716 a
Obagi Matija             1792 b
Petrac Mijo               1792
Pintar Franjo            1716 a
Pogorelec Mijo          1796 b
Sabolić Josip            1784 b
Siger Ana Marija       1768 a
Sijarto Ivan              1768
Smerk Đuro             1768
Sović Matija             1768
Sterbad Gregor        1716 a
Šalamon Stjepan      1760 a
Šterić Martin            1793 b
Štrok Žiga                1797 c
Vlašić Josip              1796 b i c
Vojvoda Đuro           1792 b
Zvošec Mijo              1779 a
Župančić Martin        1796 b

Pregled izradio: F. Sović

CEHOVI I OBRTI

Cehovi su bili stručne udruge obrtnika koja su tijekom povijesti sve do druge polovice 19. stoljeća u mjestima gdje su djelovale odigrale vrlo važnu gospodarstvenu, društvenu, kulturnu i vjersku ulogu.
U Međimurju su također djelovali cehovi i cehovske udruge. Brojni ostaci njihovog djelovanja očuvani su do danas: statuti, protokoli, pečati, škrinje, spisi i predmeti njihove stručne izrade.
Cehovi su djelovali u Prelogu, Čakovcu, Štrigovi, Legradu (koji je do godine 1710. pripadao Međimurju zemljopisno, ali je onda, po J. Bedekoviću, jednom elementarnom nesrećom, promjenom toka rijeke Mure, odijeljen od Međimurja), Donjoj Dubravi i Donjem Vidovcu.

Iako ne raspolažemo brojnim povijesnim dokumentima o postojanju cehova u Kotoribi, ipak smijemo zaključiti da je Kotoriba kao važno pogranično i prometno mjesto u svojoj prošlosti imala cehovsku tradiciju. O tomu uostalom govore ne samo škrti povijesni izvori već i tkalačka tradicija te do najnovijeg vremena očuvan Veliki ceh.

Prvim povijesnim obrtnikom u Kotoribi možemo smatrati postolara (opančara) Vargu, koji se spominje u popisu kućegospodara od 20. siječnja 1660, prigodom kanonske vizitacije u Kotoribi.

O postojanju tkalačkog ceha u Kotoribi godine 1714. svjedoči nacrtana mjera dužine kotoripskog tkalačkog ceha, koji je te godine nosio naziv"Tkalačkeh meštrov red". To je zapravo Protokol tog ceha, koji se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Iako nemamo podataka o postojanju drugih cehova, ipak nam postojanje obrtnika različitih struka u Kotoribi omogućuje da pretpostavimo da je u Kotoribi postojao tzv. Veliki ceh. Mjesto je naime bilo veliko i jako obrtničko središte ne samo za mjesta u Međimurju, već i za ona preko Mure, u Mađarskoj, i to sve do svršetka prvog svjetskog rata.

Podaci o broju stolara u Međimurju i u hrvatskim selima preko Mure govore da je godine 1876. Kotoriba po broju stolara i stolarskih majstora bila najjače središte u Međimurju i Pomurju.

Kotoriba je tada imala 10 samostalnih stolara, 4 kalfe, 4 šegrta i prihod od njihovih djelatnosti 68,80 forinti. Čakovec je tada imao 3 stolara, 2 kalfe, 3 šegrta i 23,80 for. prihoda.

Donja Dubrava imala je l stolara, l kalfu i 5 for. prihoda. Legrad je imao 4 stolara, 2 kalfe, 3 šegrta i 26,80 for. prihoda.
Pomurska mjesta Serdahelj, Mlinarec, Mur. Krstur, Fićehaz i Bajča uopće nisu imala stolara, dok su u Sumartonu postojala samo 2 samostalna stolara s prihodom (dohodarina) 6 forinti.

U drugoj polovici 19- stoljeća, zbog sve većeg razvoja manufakture i industrijalizacije koja je zahvatila i Habsburšku Monarhiju cehovi su, kao specifične, zatvorene staleške organizacije postale zapreka razvoju obrta. Zato su godine 1872. zakonskim člankom VIII. bili ukinuti, a novim zakonskim člankom XVII. godine 1884. nanovo uređeni u moderno obrtništvo.

Novim zakonom uvedena je obvezatna evidencija obrta, obrtnika, kalfi i šegrta. Određeno je da se u kotarima u kojima djeluje bar stotinu obrtnika mora osnovati udruženje obrtnika, koje je u Hrvatskoj nazvano Obrtni zbor, dok se u kotarima s manjim brojem obrtnika i na prijedlog obrtničke komore mogao iznimno osnovati Obrtni zbor. U krajevima s manje obrtnika mogao se Obrtni zbor osnovati za dva ili više kotara, ali je u kotaru mogao postojati samo jedan Obrtni zbor. Novim je zakonom bila ukinuta zabrana prodaje robe na sajmovima izvan mjesta držanja obrta, čime je uvedena sloboda prodaje robe na svim sajmovima i u bilo kojim mjestima.
Nije nam poznato kada je točno i kako osnovan Obrtni zbor u Kotoribi. To je bilo najvjerojatnije posljednjih godina 19. stoljeća. Zbor je odmah donio svoj statut, koji je odobrio ministar obrta u Budimpešti. Svi majstori u Kotoribi morali su biti članovi Obrtnog zbora, sjeća se njegov dugogodišnji tajnik iz Kotoribe, Vinko Balog.

Čudno je što je Obrtni zbor osnovan u mjestu koje nije bilo kotarsko, jer je u sjedištu kotara, u Prelogu, već postojao Obrtni zbor. Začuđuje da takav zbor nije osnovan u Donjoj Dubravi, koja je tada imala čak pet cehova: tkalački, krojački, mlinarski, zlatarski i Veliki ceh. Najvjerojatnije je Obrtni zbor osnovan u Kotoribi zato što je tu obrtništvo bilo vrlo razvijeno.

Tako je Kotoriba godine 1900. imala 32, a 1910. g. čak 36 stolara, dok je u isto vrijeme Čakovec, gdje je Obrtni zbor bio utemeljen 24. rujna 1895, imao 26 odnosno 34 stolara. Prelog je u isto vrijeme imao 26 odnosno 33 stolara. Prema tomu, Kotoriba je prednjačila po broju samostalnih stolara u čitavom Međimurju. Osim stolara, u Kotoribi su u to vrijeme bili najviše zastupljeni obrtnici sljedećih struka: kovači, krojači, postolari (čizmari) i mlinari.

Prema zakonu o radionicama Kraljevine Jugoslavije iz godine 1931, svi su obrtnici na određenom području obvezatno bili članovi Udruženja obrtnika za određeni kotar, a u svakom se kotaru moglo osnovati samo jedno takvo udruženje. Ako je bio mali broj obrtnika takvo se udruženje moglo osnovati za više kotara, ali je najmanji broj članova .morao biti 30.
Međutim u Kotoribi je bilo obratno, jer je tu postojao Obrtni zbor, iako Kotoriba nije bila kotarsko mjesto.

Nakon osnivanja Obrtni je zbor odlučio u Kotoribi podići svoju zgradu, koja je imala služiti za sastanke zbora, čuvanje arhiva i knjižnice zbora. U istoj je zgradi bila uređena jedna prostorija za smještaj pogrebnih kola. Mlinar Franjo Rep ponudio je dio svoje oranice na kraju Školske ulice da se na njoj podigne zgrada Obrtnog zbora.

Zgrada je podignuta godine 1905, a imala je dvije prostorije: društvenu, u kojoj su se održavali sastanci, polagali stručni ispiti za kalfe i djetiće, čuvali statuti zbora, registri majstora, djetića i naučnika, pečat, zapisnici i sva ostala dokumentacija Zbora.
U drugoj (istočnoj) prostoriji bila su smještena pogrebna kola, koja su bila u uporabi sve do godine 1979, otkad ih je Mjesna zajednica dala u otpad kao nepotrebna, jer je te godine otvorena mrtvačnica i uveden nov način prevoženja mrtvih (kolicima). Zbog dotrajalosti zgrada je, nažalost, srušena godine 1980.

Svrha je Obrtnog zbora bila da zadovoljava interese obrtnika i da medu njima održava red i slogu. Njegove mjerodavnosti bile su ovjeravati ugovore o naukovanju naučnika (šegrta), provoditi ispite za pomoćnike majstora (djetiće, kalfe), izdavati svjedodžbe o položenu pomoćničkom ispitu i izdavanje pomoćničke knjižice.
Majstori članovi Obrtnog zbora, morali su se pridržavati Pravila zbora, pa nisu smjeli bez odobrenja Zbora uzeti u nauk pomoćnika ni naučnika.
Prigodom primanja učenika u nauk sklapao se ugovor koji su potpisali majstor i učenik, a ovjeravao ga je tajnik žigom Zbora i svojim potpisom. Naukovanje je trajalo 2 - 3 godine, poslije čega je naučnik pristupao pomoćničkom ispitu. Ispit se polagao kod drugog majstora iste struke, a sastojao se od izradbe nekog predmeta (praktični dio) i od ispita gradiva osnovne škole i struke (teorijski dio), koji je bio komisijski.
Predsjednik komisije bio je ravnatelj osnovne škole u Kotoribi, a član komisije majstor kod kojega je naučnik završio praktični dio ispita. Poslije položena ispita i izdavanja svjedodžbe o tome djetić se ili naučnik kao kvalificirani radnik mogao zaposliti kod bilo kojeg majstora, ali samo uz odobrenja Obrtnog zbora.
Svako zaposlenje unosilo se u djetičku knjižicu, početak i prestanak radnog odnosa potvrđivao je majstor, a tajnik ovjeravao potpisom i pečatom.
Predsjednikov mandat trajao je godinu dana, a nakon donošenja Zakona o radionicama iz godine 1931. uprava se Zbora s predsjednikom birala na tri godine. Posljednji predsjednik godine 1942. bio je mehaničar Josip Radmanić. Dužnost tajnika bila je stalna. Nakon prvog svjetskog rata tajnik je postao licitar Stjepan Dominić, a Vinko Balog postao je tajnik godine 1920, ostavši na toj dužnosti sve do ukinuća Obrtnog zbora godine 1942.

Članovi Obrtnog zbora u Kotoribi bili su do kraja prvog svjetskog rata samo obrtnici iz Kotoribe, ali su se nakon rata u Zbor učlanjivali i obrtnici iz Donje Dubrave, pa je članova bilo znatno više, a i promijenilo se ime u Obrtni zbor Kotoriba - Donja Dubrava u Kotoribi. Pokušaj da se godine 1933. Obrtni zbor prenese u Prelog nije uspio.

Obrtni zbor nastavio je raditi i za vrijeme mađarske okupacije Međimurja u drugom svjetskom ratu, sve do godine 1942, kada je u Kotoribu došao mađarski kotarski načelnik sa žandarima i od tajnika Zbora Vinka Baloga zatražio arhiv Zbora, knjige i žig. Sve je to odneseno u Prelog, a Obrtnom je zboru bio zabranjen rad.

Postojanje Obrtnog zbora u Kotoribi možda je jedinstveni slučaj u povijesti obrtništva u Hrvatskoj, jer je Kotoriba bila možda jedino nekotarsko mjesto koje je imalo svoj Obrtni zbor. Uspomena na djelovanje obrtničkog ceha u Kotoribi sačuvana je u riječi "češki" (od riječi ceh), "češko društvo", kao ostatak pogrebnog društva nekadašnjeg kotoripskog ceha. U prošlom stoljeću je Ceh kotoripskih obrtnika imao u svom sastavu i neku vrstu sekcije koja se brinula za doličan ukop svojih članova. Ta se skrb kasnije proširila i na sve Kotoripčane, bez obzira nato bili oni članovi ceha ili ne. Kada su cehovi bili ukinuti, pogrebno je društvo nastavilo djelovati pod nazivom "češko društvo", iako nije nigdje registrirano.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

KAPELA SVETOG KRIŽA I BLAŽENE GOSPE

U 17. stoljeću najveći dio Međimurja bijaše pokriven hrastovim šumama. Zato je međimurski seljak kao građevni materijal upotrebljavao drvo, od kojeg je gradio kuće, gospodarske zgrade, utvrde, mostove, župne dvorove i crkve.
Tako su kuće u Kotoribi uglavnom bile izgrađene od drveta i pokrivene slamom (šopom). Te su kuće imale tri prostorije: sobu za boravak i spavanje, "zakadenu" kuhinju i sobu, koja je, ako je obitelj bila brojna služila kao spavaonica ili spremište.

Iznad tavanskih prozorčića ili pod zabatom krovišta često je bio smješten kip Sv. Florijana, zaštitnika od požara.

U razdoblju vladavine Zrinskih nije u utvrdi Kotoriba u početku postojala kapela. Župna se crkva nalazila u Donjem Vidovcu, u kojem je bilo središte župe za sela Donja Dubrava, Altarec (Sv. Marija), Donji Mihaljevec i Cvetošinec (mjesto koje je kasnije nestalo), te utvrde Kotoriba.
O tome govore kanonske vizitacije iz godina 1669, 1671. i 1688.

Prvo izvješće o postojanju kapele u Kotoribi nalazimo u kanonskoj vizitaciji godine 1669, kada vizitator piše da se "in praesidio Co-turib" nalazi kapela "locus quidem benedictus dicitur, nomen tamen capellae ignoratur". Kanonska vizitacija godine 1688. već spominje da se u "praesidium Koturiba" nalazi filijala Sv. Križa, a već sljedeća kanonska vizitacija 1693. spominje da se u "praesidim Kotoriba", koja od davnine pripada župi Donji Vidovec, nalazi crkva koja ima kip BI. Gospe, slike na papiru i veliki drveni križ. Crkva ima i zvona, postavljena na četiri drvena stupa.


U kapeli se na sve blagdane kroz godinu, osim na blagdane BI. Marije Djevice, Sv. Stjepana Prvomučenika, na Uskrsni i Duhovni ponedjeljak, na Tri Kralja, Novu Godinu (Obrezanje), služi sveta misa. Običaj je od davnine da se župniku tom zgodom daje objed. Zvonar stanuje u svojoj kući, a od svake kuće godišnje za svoju službu ubire groš. Kao cemeštri spominju se Mihalj Kovač i Stjepan Zablačanec.

Čini se da su umjesto te kapele Kotoripčani sagradili novu i veću kapelu, jer kanonska vizitacija godine 1698, koju je obavio Ivan Leskovar, govori o novosagrađenoj kapeli u Kotoribi.
U tom se izvješću tvrdi da je kapela prostrana, izgrađena od hrastovine i da je pokrita hrastovom sindrom (daščicama). Strop je od mekog drveta, a pod od cigle. Kapelica ima rustikalno izrađeno pjevalište (kor). U svetištu se nalazi drveni oltar Sv. Križa. Kapela ima otvoreno predvorje, ograđeno hrastovim daskama, a oko kapele je podignuta hrastova ograda (cintor), unutar koje se nalazi groblje. U tornju se nalaze dva zvona, a drveni zvonik sličan je zvoniku Sv. Franje u Zagrebu.

slika: Cirkvena vulica 1950. godine


Sve međimurske crkve u 17. stoljeću, osim župne crkve u Legradu, bile su već zidane, ali su bile pokrite sindrom ili hrastovim daščicama. Jedino su crkve u Štrigovi i Mihovljanu godine 1688. već bile pokrivene crijepom. Dvije trećine tornjeva župnih crkava bijahu zidani, dok je trećina, a medu njima i crkve u Vidovcu, Legradu, Podturnu i Mihovljanu, imala drvene tornjeve. Kapele su bile izgrađene od drveta ne samo u Kotoribi već i u Donjem Kraljevcu, Dekanovcu, Vratišincu i Gornjem Mihaljevcu. Zidane kapele nalazimo u Altarcu, Cirkovljanu, Goričanu i Murskom Središću. Međutim, svi tornjevi tih kapela bili su drveni.


Župni dvorovi u Međimurju bili su u to doba građeni od drveta, a u Legradu i u Prelogu imali su prizemlje od drveta, a kat od pletera.

Dosadašnje kanonske vizitacije označavale su Kotoribu kao utvrdu (praesidium), a vizitator Ivan Mužinić, koji je 5. svibnja 1716. posjetio župu Donji Vidovec i filijalu Kotoriba, spominje da u trgovištu Kotoriba ima stotinjak obitelji.
Vizitator spominje i kapelu Sv. Križa s imenima i prezimenima crkvenih odbornika, ali o novom statusu Kotoribe ne donosi ništa. Isto tako, ne donosi popis imena stanovnika međimurskih trgovišta, kao što su Prelog, Nedelišće, Čakovec, Mursko Središće i Štrigova. Prema tomu, vizitator iz godine 1716. postupio je jednako kao i vizitator iz 1698, ne navodeći imena gospodara trgovišta. Ne znamo dakle kada je Kotoriba postala trgovište, ali je to moralo biti između godine 1704. i 1716. Dotada je u Međimurju bilo šest trgovišta, a Kotoriba je postala sedmo. Najstarije trgovište u Međimurju bio je Prelog, u koji je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV godine 1264. doveo njemačke i češke obrtnike i trgovce radi poboljšanja obrta i trgovine.

slika: Kužni pil Sv. Trojstvo


Sve do drugog svjetskog rata u nas su postojala tri oblika naselja: grad, trgovište i selo. U gradovima su stanovali uglavnom trgovci i obrtnici, u selima kmetovi, koji su se uglavnom bavili ratarstvom, dok su između grada i sela bila tzv. trgovišta, varoši ili gradići (oppida), čiji su se stanovnici bavili ratarstvom, ali i obrtom i trgovinom. Već spomenuta "Odperta pisma" iz godine 1796, 1799. i 1861. pokazuju da je Kotoriba "varoš" ili trgovište.


Zanimljivo je ovdje spomenuti i tzv. "Kotoripske protokole", zapravo zapisnike zaključaka sjednica, odluka i zakletvi trgovišne općine Kotoriba u rasponu od osamdeset godina, dosada najznačajniji pisani spomenik za proučavanje međimurske gospodarstvene povijesti, a jezično pripadaju u primjer hrvatskokajkavskog jezičnog standarda. Oni su vrijedni povijesni i jezični dokument hrvatske pismenosti 18. stoljeća u Međimurju, probivši se iz crkvenopučke sfere u seoske i gradske općine, u magistrate i županijske pisarnice, čak i izvan Hrvatske. Kotoripski zapisnik započet 12. siječnja 1724. voden je do 6. ožujka 1804.i6
Čini se da je kapela o kojoj se govori u kanonskim vizitacijama godine 1693. i 1698, a koja se nalazila unutar utvrde, bila premala ili slabo građena, jer vizitator Ivan Mužinić, koji je 25. travnja 1720. obišao Donji Vidovec i trgovište Kotoribu, piše da je tu godine 1719. od temelja podignuta drvena kapela Sv. Križa, u koju može stati petsto ljudi. U njoj je postavljen oltar Sv. Križa, koji se prije nalazio u staroj kapeli, a oko kapele napravljen je cintor (ograda).


slika: Stari župni dvor (farof)


Ova kapela obogaćena je novim inventarom godine 1747, o čemu svjedoči kanonski vizitator Vuk Kukuljević. Kapela ima tri oltara,a u drvenom tornju iznad ulaza u kapelu vise tri zvona. Oko kapele nalazi se dobro ograđeno groblje.
Velike promjene nastale su u župi Donji Vidovec u posljednja dva desetljeća 18. stoljeća. U Donjem Vidovcu podignut je uz zidanu župnu crkvu i zidani toranj, crkva je pokrita crijepom i pobijeljena iznutra i izvana. U Donjoj Dubravi i Altarcu podignute su zidane kapele, pokrivene sindrom, kao i zidani tornjevi. Iz kanonskih vizitacija saznajemo da je u Kotoribi godine 1768. već bila u gradnji nova zidana kapela BI. Djevice Marije Žalosne, a gradila se pod vrtovima Kotoribe, što znači izvan trgovišta i na mjestu gdje se i danas nalazi župna crkva.

Gradnja se crkve oduljila,pa vizitator Antun Zlatarić godine 1771. ističe da je kapela elegantnih oblika već napola dovršena. Na ulaznim vratima u crkvu ispod tornja i danas je uočljiva uklesana godina 1776, što znači da je te godine crkva još bila u gradnji. Kapela je djelomice bila završena godine 1779. Iznutra još nije bila opremljena, a toranj se još nije počeo graditi, jer je pet zvonova visjelo na drvenim stupovima kraj kapele. Prema tomu, kapela se gradila dvanaest godina, ne uzimajući u obzir toranj, koji je podignut kasnije, negdje između godine 1779. i 1793.

Toranj spominju vizitacije iz 1793, izvješćujući da je na pročelju crkve podignut visoki toranj u kojem je pet zvona (jedno veće, dva srednja i dva mala) koje je nabavila općina Kotoriba.


Kapelu u trgovištu Kotoriba svečano je 3. rujna 1784. posvetio zagrebački kanonik i naslovni biskup beogradski Antun Zlatarić, za župnikovanja Josipa Cunčića iz Donjeg Vidovca. Taj je događaj ovjekovječen na kamenoj ploči na lijevom zidu svetišta, iznad vratiju sakristije. U kanonskoj vizitaciji iz godine 1784. stoji zapisano: "Kapela u trgovištu Kotoriba, posvećena Sv. Križu s pobočnim oltarima Sv. Nikole biskupa i Sv. Florijana, svečano je posvećena 5. ovog mjeseca septembra." Ta kapela je osnivanjem samostalne župe u Kotoribi godine 1789. postala župna crkva.


slika: Župna crkva 7. žalosti Blažene djevice Marije i sv. Križa s južne strane

Za razliku od burnog i nemirnog 17. stoljeća, u kojemu je Međimurje zbog turskih provala i pljačke različitih vojski jako stradalo, 18. stoljeće je konačno donijelo toliko potreban mir na međimurska polja. To je razdoblje u kojem se pučanstvo Međimurja oporavlja i naglo povećava. Tako je u Kotoribi za vrijeme pogibije Zrinskih bilo 110 obitelji, godine 1728. bilo ih je 152, a 1771. 232 s 1.163 stanovnika. Iz iznesenog je vidljivo koliko je stanovnika imala Kotoriba u vrijeme gradnje crkve. Posljedica takvog porasta pučanstva u Međimurju bila je petnaest sagrađenih crkava, kao i osam novoosnovanih župa u drugoj polovici 18. stoljeća.
Nakon pohoda Kotoribi kanonski vizitator Stjepan Kološvari izvješćuje 27. studenog 1793. da je Kotoriba dobila veličanstvenu crkvu, koja bi se po svojoj arhitekturi mogla prije nazvati bazilika negoli župna crkva. Nastojanjem pokojnog župnika Jakoba Hunjadija iz Donjeg Vidovca, a u prvom redu troškom samih žitelja, podignuta je crkva od solidnog materijala, dobro pokrita crijepom, a u svetištu je popločena rezanim kamenom. Glavni je oltar B. D. Marije Žalosne, a pobočni su oltari Sv. Nikole i Sv. Florijana. Na koru su smještene krasne orgulje s dvanaest registara. Oltare, orgulje i lijepu propovjedaonicu dala je na svoj trošak napraviti kotoripska općina.

slika: stara kotoripska škola s kapelicom


Poput drugih međimurskih crkava, i crkva u Kotoribi jednobrodna je građevina longitudinalnog tipa, kojoj svetište završava poligonom. Vanjska jednostavnost crkve u ugodnu je kontrastu s unutarnjošću, gdje snažni pilastri s bogatim profilacijama pri vrhu ne samo što podupiru svodove crkve već ih ukrašavaju. Ta najveća međimurska crkva smještena je na južnoj periferiji mjesta, pored lijepe tratine. Crkva je osvijetljena s dva niza prozora, od kojih su donji veći, a gornji manji. U svetištu su u duhu baroka u iluzionističkim nišama prikazani likovi Sv. Jeronima i Sv. Grgura. Inventar crkve potječe iz druge polovice 18. i prve polovice 19- stoljeća.

Arhitektura glavnog oltara s kanaliranim kolumnama, pozlaćenim kapitelima daje klasicistički ugođaj. Na velikoj menzi dominira visoki i lijepi tabernakul s konveksnim vratašcima i s vitkim klasicističkim stupićima. Na njemu je Marijin kip u staklenoj vitrini. Na sredini retabla dominira veliko raspeće s andelčićima koji lebde i hvataju Kristovu krv. Povrh križa nalazi se reljef Presv. Trojstva, a postrance medu stupovljem stoje veliki kipovi Marije Magdalene, Sv. Ivana, Sv. Petra i Pavla.
Dvojaki patrocinij toga oltara podsjeća posvetom Sv. Križa na vrijeme kada je u mjestu nekoć bila kapela Sv. Križa, podignuta u spomen oslobođenja od turske opasnosti. Pobočni oltari Sv. Nikole i Sv. Forijana također nas podsjećaju na burnu prošlost Kotoribe. Ispod lika Sv. Nikole, zaštitnika od poplava, vide se drveni mlinovi, a ispod lika Sv. Florijana, zaštitnika od požara, vide se kućice u plamenu.
Lijepa propovjedaonica, s reljefima koji prikazuju žrtvu Abrahamovu, Mojsija s mjedenom zmijom i Sv. Jelenu Križaricu, daje dojam raskoši. Na prozračnom baldahinu nalazi se kartuša s natpisom: "Dominus dabit verbum evangelizantibus virtute multa, Psalmus 67 - 1781." Te je godine propovjedaonica i napravljena.   

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

KMETSTVO  

Budući da je Kotoriba bila najprije utvrda, a kasnije trgovište, postavlja se pitanje: jesu li stanovnici Kotoribe bili slobodnjaci ili kmetovi? Mišljenje da su stanovnici trgovišta u Međimurju bili samo podanici feudalaca, ali ne i kmetovi, nije ispravno. Oni su bili, kao što ćemo vidjeti, kmetovi.

U Međimurju su sve do ukinuća kmetstva 1848. god. vladali feudalni odnosi, u kojima je obrađivanje zemlje bila gotovo jedina proizvodna djelatnost od koje je živjelo društvo. Vlasnici dobara (vlastela i Crkva) ustupali su dio svoje zemlje kmetovima, koji su tu zemlju obrađivali, ali ona nije bila njihovo vlasništvo, nego su za nju bili dužni besplatno raditi na vlastelinskoj zemlji.
To je sustav tzv. feudalne rente, koju imamo u tri oblika: radna, naturalna i novčana. Radna renta ili tlaka obvezivala je kmeta da određeni broj dana u godini besplatno obraduje vlastelinovu zemlju. Naturalna renta obvezivala je kmeta da vlastelinu daje određeni dio svojih prihoda. Novčana renta uključivala je obvezu plaćanja u novcu. U praksi su se sva tri oblika često ispreplitala. Budući da je feudalac imao sudsku, upravnu i vojnu vlast nad svojim kmetovima, mogao je donositi odredbe kojima su se uređivali odnosi između njega i kmetova (urbari).

Kmet od vlastelina prima zemlju zvanu selište, koje se sastoji od kuće i okućnice u selu, te oranice i livade izvan sela. Ta je gospodarska jedinica omogućavala, načelno, prehranu kmetske obitelji. Međutim, nije svaki kmet dobivao cijelo selište, već je mogao posjedovati samo polovicu, četvrtinu ili čak osminu normalnog selišta. Od kmetova su se razlikovali tzv. želiri ili željari, koji nisu imali selišta, već su radili na vlastelinskoj zemlji. Postojale su dvije vrste želira: kućni su želiri posjedovali kuću, a beskućni želiri ili poluželiri nisu posjedovali ni kuću, ni nekretnine. Ime želir dolazi od mađarske riječi "zseller" a označuje stanara u tuđoj kući.
Postavlja se pitanje: jesu li stanovnici Kotoribe, pa i drugih trgovišta u Međimurju, bili kmetovi, samo podanici vlastelina ili su bili slobodnjaci?
Neki misle da stanovnici trgovišta nisu bili kmetovi, već samo podanici feudalaca, dok drugi tvrde da su stanovnici trgovišta, pa tako i stanovnici Kotoribe, bili kmetovi.

Povijesni podaci iz godine 1728. govore o tome da je te godine u trgovištu Kotoriba bilo 70 kmetova i 82 želira, a u trgovištu Legrad 233 kmeta i 60 želira.
Vrlo je zanimljiva i izjava predstavnika svih katastarskih općina Međimurja u Turčišću 2. kolovoza 1793, koji su u ime svojih općina potpisali izjavu podložnosti svom novom gospodaru, grofu Jurju Festetiću. Oni izjavljuju da su opunomoćeni da s grofom sklope ugovor o visini rente za zemlju. Budući da je ta izjava raspravljena prema istom predlošku i za sela i za trgovišta, proizlazi činjenica da su žitelji trgovišta i sela bili kmetovi. To isto potvrđuju i već spomenuta "Odperta pisma".

Da bi olakšala položaj kmetova, koje je vlastela nezasitno izrabljivala, zbog čega nisu mogli plaćati državni porez, donijela je carica Marija Terezija godine 1767. urbarski zakon kojim je pokušala ujednačiti i ograničiti kmetske namete. Iste godine donesen je i urbar županije Zala, propisan za čitavu Mađarsku, dakle i za Međimurje. Urbar je određivao da se kmetskim unutarnjim selištem (okućnica) ima smatrati površina od dva požunska mjerova (jedno katastarsko jutro). Tko ima više, treba da mu se oduzme višak, a tko ima manje, ima mu se dodati do određene površine.
Vanjsko selište obuhvaća 18 jutara oranice i livade od osam vozova sijena. U urbaru se određuju obveze, zabrane, kazne i prava kmetova. Iako su tim urbarom obveze kmetova bile nešto ublažene, one su ipak ostale teške. Tako je kmet s cijelim selištem bio dužan besplatno o svojoj hrani raditi na vlastelinskoj zemlji 52 dana godišnje (radna renta ili tlaka).
Želiri su također bili dužni odraditi tlaku, kućni 18 dana, a beskućni 12 dana. Usto je kmet morao vlastelinu dati podvoz i dio svojih prihoda s oranica. Od naturalne rente kmet je vlastelinu bio dužan davati određeni broj pilića, jaja i mjeru maslaca. Osim tih osobnih obveza postojale su i kolektivne obveze, prema vlastelinima čitavih seoskih zajednica ili općina: godišnje dati jednog vola, platiti l forint i 30 krajcera ili vlastelinu odvesti određenu količinu drva za ogrjev.

Urbar je propisivao i zabrane za kmetove: zabranu lova, ribolova i ptičarenja. Predviđene kazne za prekršitelje bile su raznolike: kažnjavanje s nekoliko dana tlake, udarcima batinom ili prutom. Urbar je propisivao da se mogu primjenjivati samo one kazne koje su propisane zakonom, što je značilo veliko olakšanje za kmetove, jer se tako isključivala samovolja vlastelina u kažnjavanju kmetova.

Osim spomenutih obveza kmet je imao i druga davanja: porez, devetinu i desetinu. U ime poreza kmetovi su godišnje plaćali l forint. Davanje devetine i desetine nije bilo propisano urbarom, već su se davale prema posebnoj, tzv. zemaljskoj uredbi.

Da bi još više olakšao položaj seljaka, donio je car Josip II (1780-1790.) 25. kolovoza 1785. Patent o emancipaciji seljaka, kojim je bilo predviđeno da se seljaku kmetu dopusti bez odobrenja gospodara: slobodno se seliti i napustiti vlastelinovu zemlju, polaziti školu, učiti obrt, mijenjati zanimanje, raspolagati pokretnom imovinom, prodavati zemlju i ženiti se. Patent nažalost nije bio oživotvo-ren, a car je sve svoje reforme, osim one o kmetovima i vjerskoj toleranciji, povukao pred smrt, a i te je nakon njegove smrti povukao njegov nasljednik, car Leopold II (1790-1792).

Spomenuta Izjava iz Turčišća, koju su, osim općine Kotoriba, potpisale i općine trgovišta Legrad, Čakovec, Nedelišće, Središće, Štrigo-va, "varaš" Prelog, općina Donja Dubrava i sve ostale općine u Međimurju potvrđuje da su i žitelji trgovišta bili kmetovi, kao uostalom i žitelji sela u Međimurju. Povod Izjavi bila je čini se, velika svota (1.600.000 forinti) koju je grof Juraj Festetić isplatio grofu Althanu za kupnju Međimurja. Da bi spomenutu svotu mogao što prije nadoknaditi, grof Festetić nudi godine 1795. seljacima otkup od kmetskih obveza. Odštetu za zemlju koju sada obraduju trebalo bi da isplaćuju u ratama dvadeset četiri godine. Tako su neki seljaci postali vlasnici zemlje i prestali biti kmetovi. Većina seljaka u Međimurju nije iskoristila ponuđenu priliku. Tek godine 1848. Međimurje i Hrvatska oslobodiše se kmetstva.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

Kotoriba u burnim zbivanjima između godine 1848. i 1861.

Revolucijska zbivanja u Parizu pokrenuta u veljači 1848. brzo su se proširila Europom, zahvativši mnoge habsburške zemlje, pa tako i Mađarsku.
Već u ožujku u Mađarskoj se rasplamsao otpor protiv hegemonije Beča. Protagonisti tog otpora željeli su postići neovisnost Mađarske od Austrije. Tako je ugarski sabor 18. ožujka donio zakon o ukidanju kmetstva u Mađarskoj, kojim je i u Međimurju bilo ukinuto kmetstvo, jer je tada Međimurje bilo u administrativnom sastavu Mađarske.

Kmetovi su tim zakonom postali vlasnici svojih posjeda (ur-barijalna zemlja), dok su za dijelove vlastelinskog zemljišta koje su kmetovi obrađivali prema posebnu ugovoru i dalje vrijedila dotadašnja davanja kmetova vlastelinu.
Želiri, koji nisu imali nikakvog zemljišta, nisu dobili ništa, već su i nadalje ostali bez komadića zemlje. Taj je zakon pogodovao samo onima koji su prije bili u posjedu zemlje. Dakle, od spomenutog dana Međimurci više nisu bili kmetovi.

Slična želja za neovisnošću javila se i u Hrvatskoj, ali povezana s otporom protiv mađarske hegemonije u Hrvatskoj. Pad Meternichova režima izazvao je u Hrvatskoj oduševljenje, a velika Narodna skupština u Zagrebu donijela je 25. ožujka 1848. program hrvatskog narodnog pokreta sadržan u "narodnim zahtjevima".
Hrvatska je tražila svoju samostalnost u odnosu prema Mađarskoj, hrvatski jezik kao službeni, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, samostalnu hrvatsku vladu odgovornu Saboru, ukidanje feudalnih odnosa i imenovanje Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Jedan od tih zahtjeva, imenovanje Jelačića hrvatskim banom, Sabor je odmah proveo. Međutim, Mađarska nije pristala na takvu samostalnost Hrvatske. Ban Josip Jelačić je stoga objavio prekid svih službenih odnosa s mađarskom vladom do saziva Sabora, a 25. travnja ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj (ur-barijalnu daću, tlaku i crkvenu desetinu).

Po kraljevoj želji ban Jelačić, koji je u međuvremenu postavljen za glavnog zapovjednika vojske u Hrvatskoj, pokušava mirno riješiti sukob s Mađarima. Pregovori vodeni u Beču nisu donijeli nikakav rezultat, dapače ban Josip Jelačić uvjerio se da Mađari žele još više proširiti svoju vlast nad Hrvatskom. U tom kontekstu mađarska revolucija iz godine 1848. imala je dvostruko obilježje: u odnosu prema bečkom apsolutističkom režimu ona je bila oslobodilačka, ali u odnosu prema Hrvatskoj ona je bila osvajačka i ugnjetavačka.

Zbog toga je Josip Jelačić 7. rujna navijestio rat Mađarskoj, a četiri dana kasnije, u ponedeljak 11. rujna 1848, hrvatska je vojska prešla Dravu kraj Varaždina i ušla u Međimurje, zauzevši ga bez ikakvog otpora. Tako je Međimurje nakon stoljetne Mađarske okupacije ponovno pripojeno Hrvatskoj. Hrvatska vojska ušla je u Međimurje, ali ga je 14. 15. i 16. rujna i napustila, prešavši preko Mure kod Murskog Središća, Goričana, Kotoribe i Kakinje u Mađarsku na putu prema Budimpešti.

Međimurje je tako oslobođeno, ali je ostalo bez obrane što će iskoristiti mađarski general Mora Percel i 17. listopada krenuti u ponovno osvajanje Međimurja.

Uvidjevši tu opasnost, banska je vlast u Zagrebu proglasila opću mobilizaciju u sjevernoj Hrvatskoj, pokušavajući formirati mobilnu gardu. Ta na brzinu skupljena vojska, bez ikakvog vojničkog znanja i iskustva i slabo ili nikako naoružana stigla je u Međimurje u prvoj polovici mjeseca listopada, smjestivši se u Legradu, Donjoj Dubravi, Donjem Vidovcu, Čakovcu i u Kotoribi.
U Kotoribu je došao major Ljudevit Vukotinović, moslavački veliki sudac, s križevačkim bataljonom od tisuću ljudi i s jednim topom.

Hrvatski su se gardisti smjestili po kotoripskim kućama, a na Muri kod kotoripskog broda postavljene su straže.

Nakon dobro izvršenih priprema mađarski general Percel s vojskom od 5.000 ljudi i s 12 topova krenuo je iz Kaniže prema Međimurju, napavši topovima Kotoribu, gdje je vladala prava panika medu slabo opremljenim hrvatskim gardistima i žiteljima. Glavni pravac povlačenja hrvatske vojske bio je preko Drave.
Tom je prilikom bilo zarobljeno oko 400 hrvatskih vojnika, a Kotoriba je pala u mađarske ruke, kao i top kojega je Vukotinović dopremio u Kotoribu.
U Donjem Vidovcu bilo je zarobljeno dvjestotinjak gardista. Najhrabriji otpor mađarskoj vojsci pružio je bataljon zagrebačke županije kod Letine, koji je nakon što mu je ponestalo municije, discipliniranim povlačenjem prema Dravi kod Varaždina bez gubitaka stigao u Varaždin.
Tako su Međimurje i Kotoriba, doživjevši samo tridesetak dana slobode, ponovno pali pod mađarsku vlast.

Hrvati se nisu mogli pomiriti s gubitkom Međimurja. Zagrebački podmaršal Dalen, kojemu je ban Jelačić povjerio vrhovno zapovjedništvo u Hrvatskoj, povjerio je generalu Todoroviću da ponovno Međimurje vrati Hrvatskoj.

Todorović je 12. studenoga u 16 sati s tri satnije pješadije, s dva topa i odredom draguna konjanika prešao dravski  most kod Varaždina i ušao u Međimurje.
Pred tom se hrvatskom vojskom general Percel preko Letine povukao iz Međimurja u Mađarsku. Sutradan je podmaršal Dalen stigao u Čakovec, a hrvatska je vojska zauzela čitavo Međimurje.
Tako je Međimurje nakon dvadeset šest dana mađarske okupacije ponovno oslobođeno, ali ovajput bez kapi prolivene krvi. U sastavu Hrvatske Međimurje je ostalo sve do siječnja 1861, kada je nametnutom mađarskom i austrijskom politikom ponovno pripalo Mađarskoj.

Nakon osvajanja Međimurja od hrvatske vojske ban Jelačić zatražio je od Beča da se Međimurje pripoji Hrvatskoj. Bečko ministarsko vijeće je 13. prosinca 1849- odredilo da Međimurje privremeno ostane u sastavu Hrvatske, dok se to pitanje ne riješi zakonskim putem.

Svoje oslobođenje Međimurci su oduševljeno dočekali, jer su sada i u uredima, bez tumača, mogli govoriti hrvatskim jezikom.
Ta radost nije međutim dugo potrajala, jer je tzv. Bachov apsolutizam od godine 1853. počeo provoditi germanizaciju svih nenjemačkih naroda u Habsburškoj Monarhiji. U državne urede u Hrvatskoj i u Međimurju uvodi se njemački jezik, a u srednje škole i kao nastavni.
U medimurju je njemački jezik uveden u sudove, gruntovnice i u katastarske urede u Čakovcu i u Prelogu. U uredima su činovnička mjesta zauzimali uglavnom doseljeni Nijemci, Česi i Slovenci, koji su znali njemački. Režim je za činovnike i žandare posebice postavljao Slovence, kako bi Hrvati lakše prihvatili germanizaciju. Režim je znao da Hrvati inače simpatiziraju Slovence za razliku od Nijemaca. Apsolutizam nije zaobišao ni Mađarsku, koja također nije bila pošteđena od obvezatne uporabe njemačkog jezika. Tako je nastala izreka da su Bachov apsolutizam Hrvati dobili za nagradu, a Mađari za kaznu!

Ta apsolutistička politika cara Franje Josipa doživjela je ubrzo potpuni slom: Bachov apsolutizam ukinut je 22. kolovoza 1859, a svim narodima u Monarhiji obećano je ustavno pravo. Tako je nakon pet godina iz međimurskih ureda nestao njemački, a ponovno je bio uveden hrvatski jezik.

U vrijeme Bachova apsolutizma u Međimurju je godine 1857. bio proveden službeni popis stanovništva za Hrvatsku. Rezultate tog popisa objavio je godine 1866. Vinko Sabljar. Iz tog popisa doznajemo da selo Kotoriba, prijašnje trgovište, ima 452 kuće i 2.633 stanovnika, od kojih su 32 Nijemca, 5 Mađara i 12 Židova. Ima školu, učitelja, 111 učenika i 130 učenica. Selo pripada kotaru Prelog i ima poštarni-cu koja opskrbljuje sela: Donja Dubrava, Sv. Marija, Donji Vidovec i trgovište Legrad.

Iz tih statističkih podataka doznajemo da je Kotoriba selo, a ne više trgovište, da je po veličini i broju stanovnika bilo drugo mjesto u Međimurju, odmah nakon Preloga (3.049 stanovnika), a ispred Donje Dubrave, Legrada, Goričana i Čakovca, da je imala upravnu i poreznu općinu, školu s jednim učiteljem i mnogo učenika te da je u selu bila poštarnica (pošta). Tada su u Međimurju bile samo četiri pošte: Štrigova, Čakovec, Prelog i Kotoriba. Kotoriba je kao općina bila vlasnik pašnjaka Gorenjaka i Velike Gmajne, te Kotoripske šume i nešto livada koje je davala u zakup seljacima.

Zanimljivost pobuđuje činjenica da se Kotoriba u tom popisu prvi put spominje kao selo. Poznato je da je najprije bila tvrđava (prae-sidium), a onda od godine 1716. trgovište (oppidum), da bi sada izgubila taj status.

Kako se i zašto to dogodilo?

Pismene isprave o tome nemamo, ali zato usmena predaja govori da je sama općina Kotoriba u prošlom stoljeću zatražila da više ne bude trgovište, kako bi se riješila velikih izdataka za uzdržavanje vojske.

U razdoblju kada je Međimurje bilo u sastavu Hrvatske Kotoriba je godine 1860. dobila prvu željezničku prugu u Hrvatskoj (24. travnja 1860).

Usprkos svim negativnostima, apsolutizam je ipak u Kotoribi ostavio i pozitivne tragove. U to je vrijeme izvršena i izmjera zemljišta u čitavoj Habsburškoj Monarhiji, pa tako i u Međimurju. Tada su izrađene gruntovne karte, koje u gruntovnici u Prelogu nose datum 20. kolovoza 1857. Prema tim kartama, južno od Kotoribe bili su ovi lokaliteti: zapadno od ceste rudina Pojatišće, a južno od nje Konjiščak; istočno od ceste Kovačnica i Suhi log, a južno od Suhog loga živodarnica (Abdecher Haus).

Nakon pada Bachova apsolutizma Mađari su pokušavali svim sredstvima Međimurje pripojiti Mađarskoj. Zbog toga je car Franjo Josip zatražio od hrvatske banske konfederacije da dokaže svoje pravo na Međimurje. Ne čekajući odgovor, Mađari su 12. siječnja 1861. Međimurje pripojili Mađarskoj.

Biskup J. J. Strossmaver 25. je siječnja pismeno zatražio od austrijskog ministra predsjednika da Međimurje ostavi Hrvatskoj jer tamo žive samo Hrvati. Posljednji hrvatski kotarski predstojnik u Čakovcu za vrijeme apsolutizma Antun Globočnik, Slovenac, pokušao je s pomoću uglednih ljudi iz Štrigove, Nedelišća, Preloga i Kotoribe spasiti Međimurje za Hrvatsku, namjeravajući poslati poslanstvo u Zagreb u Hrvatski sabor, ali su svi oni dobili prijeteća pisma, da će im, odu li u Zagreb, "glave biti otsječene kao puranima".
U međuvremenu su
Mađari počeli slati svoje činovnike u Međimurje, pa je u takvoj situaciji Globočnik nakon pisanog naloga Kraljevskog namjesništva u Zagrebu predao 12. ožujka 1861. svoj ured mađarskoj komisiji i napustio Međimurje.

Samo šest dana nakon toga đakovački biskup Strossmaver otišao je u Beč i u privatnoj audijenciji kod cara zatražio povratak Međimurja Hrvatskoj, ali ništa nije postigao. Hrvatska je učinila još jedan napor i 29. travnja oblikovala saborsku komisiju koja će zamoliti cara da Međimurje vrati Hrvatskoj. Ali sve je bilo uzalud. Međimurje je ostalo u Mađarskoj idućih 58 godina, do Badnjaka godine 1918, kada ga je hrvatska vojska ponovno vratila Majci Domovini.


izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

MEĐIMURJE U PROŠLOSTI

Hrvati naseljuju Međimurje u drugoj polovici 6. stoljeća, postupno prihvaćajući kršćanstvo. Od prvog hrvatskog kralja Tomislava do Zvonimira Međimurje je pripadalo Hrvatskoj.

Od dolaska Mađara u Podunavlje (896.) sve do kraja 13. stoljeća bilo je Međimurje poprište sukoba između Arpadovića i susjednih štajerskih gospodara Ptuja.
Poslije propasti hrvatske vladarske loze ugarski je kralj Ladislav osnovao godine 1093. u Zagrebu biskupiju i njezinoj jurisdikciji podredio Međimurje i Prekomurje. Zbog toga se može zaključiti da je i prije toga Međimurje zajedno s čitavom sjevernom Hrvatskom pripadalo Kraljevini Hrvatskoj i splitskoj nadbiskupiji. To potvrđuju i najstariji pisani izvori o Međimurju, koji potječu iz 13. stoljeća. Parnica između međimurskih plemića Mutimira i Egidija godine 1225. vodila se pred hrvatskim vojvodom Belom u Zagrebu. Tom je zgodom zagrebački biskup Stjepan dobio u Međimurju posjede Otok i Bistricu. U to je vrijeme i Zaladska županija pripadala Hrvatskoj. Parnice medu međimurskim plemićima rješavaju se "po starom zakonu i običaju u Slavoniji", što opet dokazuje da je Međimurje i tada pripadalo Hrvatskoj.

Prema povijesnim izvorima, u 13. je stoljeću posjede u Međimurju imala velikaška obitelj Čak, prema kojoj je naselje Čakovec dobilo ime ili možda i obratno, jer velikaši su imena dobivali i od imena gradova čiji su bili posjednici. God. 1267. posjednik Međimurja postao je Henrik Gising, koji je ratovao protiv kralja i hrvatskih velikaša.

U prvoj polovici 14. stoljeća, u prvom popisu župa zagrebačke biskupije (1334.) spominju se župe u Međimurju. Izričito se spominju samo tri župe: Strigova, Subotica i Prelog, dok se za ostalih osam župa spominju samo imena župnih crkvi, ali ne i mjesta u kojima se nalaze. Stručnjaci vjeruju da su se sjedišta ostalih ži*pa nalazila u mjestima Nedelišće, Legrad, Selnica, Mihovljan, Sv. Juraj u Trnju, Mursko Središće, Podturen i Sv. Martin na Muri.
Župa je razmjerno malo, ali ako uzmemo u obzir da je tadašnje Međimurje bilo najvećim dijelom pod šumom, onda je to i razumljivo. Te župe sigurno su postojale i prije spomenute godine, a pripadale su arhidakonatu Bekšin ili Bexin, mjestu koje se danas nalazi u Mađarskoj - Bečehelj (Becsheh/).

U posjed Međimurja dolazi godine 1350. velikaška obitelj Lacko-vić, a ban je Stjepan Lacković nakon smrti kralja Ljudevita stajao na čelu hrvatskih pobunjenika protiv kraljice Marije i njezina muža Žig-munda, kojega su Mađari okrunili za kralja. Na saboru pomirenja u Križevcima godine 1397. sukobiše se kraljevi pristaše i pristaše bana Lackovića, a Stjepan je Lacković ubijen.

Kralj Žigmund darovao je nakon toga Međimurje s Čakovcem os-trogonskom nadbiskupu Ivanu Kanižaju, a već godine 1405. kralj prodaje Međimurje Hermanu Celjskom, čiju je sestru imao za ženu. Nakon pogibije posljednjeg potomka obitelji Celjski Ulrika (1456), njegova žena, udovica Katarina, rasprodala je velike posjede grofova Celjskih. Kralj Matija u pismu vlasnicima Čakovca i Strigove predbacuje 1462. Katarini Celjskoj, koja je potjecala iz srpske obitelji Brankovića iz Smedereva, što je bez njegova znanja i dopuštenja prodala tudincima posjede u Međimurju, a to se protivi običajima Kraljevine. Tako je u posjed Međimurja ušao ban Ivan Vitovec, ali je tu prodaju poništio kralj Matija, prodavši Međimurje Ivanu Ernuštu Čakovečkom. Ta je plemićka obitelj vladala Medimurjem do godine 1540.

U tom razdoblju sačuvao nam se popis župa u zagrebačkoj biskupiji iz god 1501, u kojem se spominje četrnaest župa, dakle tri župe više nego u popisu godine 1334: Belica, Lopatinec (Sv. Juraj na Bregu) i Donji Vidovec.

Župa Donji Vidovec ne spominje se izričito, već se u tom popisu navodi velika župa "Bistrica" što se može odnositi samo na staro crkveno ime župe Donji Vidovec. Bistrica se naime nalazila na istoimenom potoku, koji teče između Kotoribe i Donjeg Vidovca. Kako za Kotoribu znamo da je postala župa istom godine 1789, a godinu dana kasnije da su župe postale Donja Dubrava i Sv. Marija, odijelivši se od župe Donji Vidovec, sve upućuje na to da je župa Bistrica morala biti vrlo prostrana, jer je godine 1501. imala župnika Ivana, altarista Abela, kapelana Mihalja i svećenika Jakoba. To sve odgovara župi Donji Vidovec, koja je kasnije bila podijeljena na već spomenute tri župe.

Kralj Ferdinand Habsburgovac, koji je nakon mohačke bitke bio izabran za hrvatsko-ugarskog kralja, imenovao je godine 1542. god. hrvatskim banom Nikolu Šubića Zrinskoga, kojemu je prodao Međimurje. Budući da je u to vrijeme Europa bila zahvaćena reformnim pokretom, poznatim pod imenom protestantizam, Nikola je Zrinski (još više njegov sin Juraj st.) bio sklon protestantima. U Međimurju je čak bilo progona katolika, protjerivanja katoličkih svećenika i zatvaranja katoličkih crkava. Otjerani su i pavlini iz samostana Sv. Jelena. Na župe su dovođeni protestantski pastori, a u Nedelišću je neko vrijeme djelovala i tiskara za tiskanje luteranskih knjiga. Istaknuti pisac protestantskih knjiga bio je župnik u Belici Mihalj Bučić.

Nakon što su se Juraj i Nikola Zrinski odrekli protestantizma (1613.), u Međimurje se vratio vjerski mir. Razdoblje katoličke obnove dovelo je u Međimurje i franjevce (1659.) koje su velikaši Zrinski doveli u Čakovec. Zahvaljujući njihovu, a i pavlinskom djelovanju, protestantizam je u Međimurju bio iskorijenjen, zadržavši se samo do 18. st. u nekim mjestima (Legrad, Podturen).

U to vrijeme, godine 1650. sabirala se milostinja za hrvatski gostinjac Sv. Jeronima u Rimu. U popisu župa zagrebačke biskupije sastavljenim tom prigodom spominju se župe: Sv. Juraj na Brijegu, Štrigova, Sv. Martin Komory (na Muri), Selnica, Mursko Središće, Turnišće (Podturen), Sv. Juraj u Trnju, Prelog, Gornji Mihaljevec, Sv. Nedjelja (Nedelišće) i Sv. Mihalj iznad Čakovca. Nažalost, župa Donji Vido-vec u tom se popisu ne nalazi.

Međutim, deset godina kasnije, iz zapisnika kanonskih vizitacija godine 1660, doznajemo da je župnik u župi Vidovec Stjepan Podarčić, a orguljašu je ime Ivan Horvat, koji služi i kao vojnik kod grofa Nikole Zrinskoga. Na području župe stanuju katolici i nešto heretika. Spominje se filijalna crkva Sv. Marija u mjestu Altarecz (Sv. Marija na Muri). Vizitator donosi imena kućegospodara u Kotoribi.

U kanonskoj vizitaciji godine 1660. opširno su opisane međimurske župe, prihodi župnika i popisani stanovnici. Vizitacije će se kasnije nastaviti, a njihova izvješća najdragocjeniji su dokumenti za nacionalnu, kulturnu i crkvenu povijest Međimurja.

Vrlo važan događaj potresao je Međimurje u 17. stoljeću. Šezdesetih godina 17. stoljeća (1660.) postao je grad Zrinskih u Čakovcu središte otpora hrvatskih i ugarskih velikaša protiv habsburškog apsolutizma i vladavine Leopolda I.

Obitelj Zrinski upotrebljavala je prihode sa svojih posjeda Čakovec, Vrbovsko, Rakovec, Ozalj i drugih za rat protiv Turaka. Braneći Međimurje, Zrinski su nedaleko od Kotoribe, na desnoj obali rijeke Mure, izgradili tvrđavu Novi Zrin (1661.), koja je, uz već prije izgrađenu tvrđavu Legrad (1567.), bila obrambeni zid "reliquiae reliquiarum" Hrvatske. Bečki dvor nije mario za Hrvatsku, to više što je sada bio upleten u veliki vjerski tridesetgodišnji rat (1618-1648.).

Nezadovoljni takvom politikom prema Hrvatskoj, braća Nikola i Petar Zrinski uro tiše se protiv Leopolda I. Nakon tragične pogibije bana Nikole Zrinskog, na čelu otpora stali su njegov brat Petar Zrinski i rođak mu Fran Krsto Frankopan. Urota je otkrivena, a tragična smrt urotnika u Bečkom Novom Mjestu godine 1671. značila je i tragediju za mnoga međimurska mjesta, jer su ih carske trupe potpuno opljačkale, a sve posjede Zrinskih prisvojila je carska komora u Grazu.
Za vrijeme velikog rata s Turcima (1683 - 1699.) carska je vojska zimovala u Međimurju, a posljedice tog boravka bile su vrlo teške. Međimurci su ostavljali svoja mjesta bježeći pred pljačkašima u druge krajeve. Međimurje u tom razdoblju često mijenja gospodare: godine 1695. Međimurje kupuje markiz De Prye, 1715. hrvatski plemić Ivan Čikulin, 1719- Mihael Althan, plemić iz Češke, koji je Međimurje 1720. pripojio Zaladskoj županiji u Ugarskoj.

Nakratko su Međimurje zaposjele pristalice Franje II Rakozvja, sina Jelene Zrinske, koji je podigao bunu protiv kralja Leopolda I. Godine 1704. provalio je i on u Međimurje, nesmiljeno paleći i pustošeći osvojenu zemlju. U posjed Međimurja dolazi 1791., turopoljska plemićka obitelj Festetić, koja Međimurje zadržava do 1919- Posjedi ukinutog pavlinskog sjedišta u Sv. Jeleni (1782.) postali su vlasništvo plemića baruna Kneževića (1802.), kao zamjena za njegov posjed u Vojnoj krajini (Gračac).



Dolaskom obitelji Althan započelo je u Međimurju razdoblje pojačane mađarizacije, a takvo stanje, uz dva kratka prekida, 1785 - 1789. i 1848-1861, trajalo je sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije.
Veliki i važni događaji za Međimurje zbili su se ujesen godine 1918, kada je uoči svršetka prvog svjetskog rata Hrvatski sabor 29. listopada 1918. proglasio odcjepljenje Hrvatske od Austrije i Ugarske, a hrvatska vojska na Badnjak oslobodila Međimurje. Tako je Međimurje bilo politički pridruženo domovini Hrvatskoj u sklopu novostvorene Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kasnije prozvane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Međimurskom vlastelinu Eugenu Festetiću provedena agrarna reforma ostavila je zakonski dio zemljišta, a oduzela mu ostatak, podijelivši ga seljacima.
Cijelo Festetićevo imanje u Međimurju kupio je konzorcij: veletrgovac Milan Prpić, dioničko društvo "Slavonija" i industrija drva Mavro Drach.

U drugom svjetskom ratu (1941 - 1945.) Međimurje je ponovno okupirala mađarska vojska. Svi pokušaji da se hrvatsko pučanstvo u Međimurju pomadari nisu uspjeli, ponajviše zbog djelovanja katoličkog svećenstva u Međimurju. Nakon rata Međimurje je bilo ponovo pripojeno Hrvatskoj u Jugoslaviji.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

Mitnica ili carinarnica u Kotoribi

Poput drugih feudalnih gospodara, tako su i Zrinski, gospodari Međimurja, medu ostalim pravima imali i pravo podizati na svom području mitnice (carinarnice) i ubirati porez za prijevoz robe preko svojeg teritorija ili na svoj teritorij.

Ubiranje tog nameta ili poreza različito se nazivalo u raznim krajevima: maltarina, vratarina, tridesetnica, mitnina, harmica ili u naše vrijeme carina.

Porez na uvoz strane robe naziva se maltarina, tridesetnica, harmica ili carina, a za promet obične domaće robe vratarina.6^ Ubiranje tih nameta nije bilo jasno razgraničeno, pa su se porezi za domaću i stranu robu ubirali zajedno. Ubiralo se najčešće na cestama, na prijelazima preko rijeka, ali i na ulazima u gradove ili važnija mjesta.

Mitnice se u Međimurju prvi put spominju u Nedelišću i u Murskom Srediscu godine 1498. kao mitnice Kraljevine Slavonije.
U doba Zrinskih Međimurje je imalo nekoliko mitnica. Tako se u popisu konfisciranih dobara Zrinskih i Frankopana iz 1672 - 1673. spominje da su Zrinski u pojedinim mjestima ubirali tridesetnice (telonium), vratarine (portus) i brodarine (traiectus) i od toga ostvarili određeni prihod.

Uz Legrad, Čakovec, Nedelišće i Mursko Središće spominje se tridesetnica i vratarina u Kotoribi, s najvećim prihodom nakon mitnice u Legradu. Legrad, Kotoriba i Mursko Središće bila su mjesta smještena na rijeci Muri. Na tim su mjestima bili trajekti, kako ih naziva J. Bedeković, ili skele i kompe.

Iz zemljopisnih karata onog vremena, posebice Bedekovićeve iz godine 1752, doznajemo da je Mursko Središće imalo jedan prijelaz preko rijeke Mure, Kotoriba dva, a Legrad čak četiri prijelaza: dva na Muri prema Mađarskoj, jedan na Dravi prema Mađarskoj i jedan na Dravi prema Podravini.

U to je vrijeme Drava kod Legrada još tekla starim koritom južno od Legrada i novim koritom sjeverno od mjesta. To što je cesta od Čakovca do Velike Kaniže prolazila kroz Kotoribu dalo je mjestu važnu ulogu graničnog prijelaza, koje je izgradnjom željezničke pruge još više ojačano, a održalo se do danas.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

Od mlinova na Muri do paromlina u Kotoribi

U Međimurju nije postojao običaj da se žito melje ručnim mlinovima ili žrvnjevima. Povijesni dokumenti govore da je već u 18. stoljeću bilo mnogo mlinova na rijeci Muri i Dravi. U Kotoribi je na kraju prvog svjetskog rata na toku rijeke Mure bilo pet takvih mlinova vodenica.

Ti mlinovi vodenice mljeli su kukuruz, raž i pšenicu za cijelo selo. Mlin obično nikada nije imao samo jednog vlasnika. Najčešće je mlin imao 4, 5, čak do 8 vlasnika odnosno suvlasnika (ketuši). Razloge tomu valja tražiti u činjenici što je s mlinom i oko njega bilo toliko posla da je na njegovu postavljanju i održavanju moralo sudjelovati više osoba. Početkom svake zime mlin se demontirao i sklanjao iz vode na suho, da bi se u proljeće s naletom nabujalih voda koje su sa sobom nosile sante leda, zaštitio od mogućih oštećenja. Na proljeće mlinovi bi se ponovno montirali.

Mlinom je obično upravljao mlinar majstor s jednim pomoćnikom ili više njih. Mlinovi su radili neprestance, danju i noću, bez zaustavljanja. Mljevenje je bilo prekidano samo onda kada je trebalo na mlinskim kamenima "klepanjem" ohrapaviti površinu, kako bi se kvalitetnije mljelo, zatim onda kada je nestalo kukuruza ili žita za mljevenje i za vrijeme zimskog mirovanja.
U Kotoribi je svaka obitelj imala svog mlinara, a kukuruz su seljaci sami dopremali u mlin: manju količinu donosile su obično žene (ćulo na glavi), dok bi veće količine u vrećama dovozio gospodar kuće. Mlinar dakle nije ni skupljao žito, a ni razvozio brašno po selu.

Međutim tridesetih godina našeg stoljeća prvi je počeo razvoziti brašno po Kotoribi mlinar Karlo Rep, a pritom je odmah uzimao kukuruz radi mljevenja. Da ne bi izgubili mušterije, takvu su praksu uveli i ostali mlinari otežavajući si na taj način ionako težak život utovarujući i istovarujući teške vreće pune kukuruza, žita i brašna.

Mlinsko kamenje mlinari su nabavljali u Ludbregu i Bosni, a u novije vrijeme i u Srbiji. Tako su mlinski kameni dobili nazive: lud-breščak, bosanac ili Srbijanac. Same mlinove su izrađivali domaći tesari. Kotoripski mlinari naplaćivali su svoj trud u naravi od l do 10 posto smljevenog žita. To se nazivalo vam ili ušur, pa su se takvi mlinovi nazivali "ušurni mlinovi". Mlinar vreću nije vagao, a ni ušur, već je jednostavno u vreću nasipao onoliko brašna koliko je u nju stalo. Višak brašna koji nije stao u vreću uzimao je za sebe kao ušur.

Župnik Juraj Lajtman (1909 - 1916.), poznat po svojim hrvatskim stavovima koji su izazivali promadarski usmjerene mještane, posebice kotoripsko činovništvo, zbog čega je i morao napustiti župu, zamijenivši se s rođenim Mađarom Ferdinandom Ehrenreichom za župu u Dekanovcu, odlučio je kao dobar poznavalac kotoripskih prilika u Kotoribi podići manji paromlin.
Njegova namjera zbog otpora mađarona nije mogla biti ostvarena. On je za tu svrhu prodao grunt Mateku Valpatiću, kojega je nekoliko godina prije toga kupio od Židova Poldija i zajedno s kantorom Vinkom Balogom namjeravao ostvariti plan. To su međutim spriječili općinski bilježnik Hajdu Lajoš i njegovi istomišljenici poručivši župniku "da nikada neće u Kotoribi dozvoliti jednom antidržavnom i prohrvatskom elementu da u Kotoribi gradi mlin".

Ono što nije bilo omogućeno učiniti župniku osvjedočenom Hrvatu, pošlo je za rukom ostvariti župniku osvjedočenom Mađaru. Postavši župnik u Kotoribi Ferdinand Ehrenreich (1916 - 1931.) potražio je potencijalne dioničare (Mijo Balog iz Vrbika, Andrija Njari iz Školske ulice, Karlo Matjanec iz Donjeg kraja, Martin Ostrognjaj Marci iz Školske ulice i braća Stjepan i Josip Latin iz Donjeg kraja) koji su dali novac za strojeve.
Gradnja zgrade paromlina dovršena je u rekordnom roku na općinskom terenu, gdje se danas nalazi Dom kulture. Sav sretan župnik Ehrenreich bilježi u Liber memorabilium da je 15. prosinca 1919. u Kotoribi bio posvećen "mlin na valjke d. d., koji sam podigao s velikim poteškoćama, ali hvala Bogu, uspjelo je!"88 Paromlin je imao dimnjak i zvučnu sirenu. Stanovnici iz Kotoribe i nadalje su radije davali kukuruz na mljevenje mlinarima na Muri, jer je brašno tamo smljeveno navodno bilo ukusnije.

Nakon nekoliko godina nastadoše nesuglasice medu dioničarima koji su svoja prava prodali braći Latin. No pokazalo se da su novi vlasnici paromlina loši gospodari. Paromlin je 1930. prestao raditi, strojevi su prodani u Legrad, a ostali inventar su pokupovali žitelji Kotoribe, kojima su stari mlinovi na Muri marljivo i nadalje mljeli kao i prije.

Nešto kasnije Juraj Lajtman zajedno s Josipom Butorcem iz Donjeg Kraljevca, inače predradnikom na pilani u Kotoribi, osnuje paromlin u Donjem Kraljevcu, koji još i danas radi. Usporedbe radi, na-pominjemo na kraju ovog prikaza da je u našim krajevima najstariji mlin u Varaždinu iz godine 1860, a u Čakovcu od 1894.

Pedesetih godina ovog stoljeća domaćice su počele sve više kupovati gotovi kruh u pekarnici. Tako su malo-pomalo zamrli mlinovi na Muri. Posljednji mlin, u kojemu je radio mlinar Ignac Horvat s pomoćnikom Franjom Dolenčićem "Špenglecom", bio je zatvoren godine 1951. Koju godinu kasnije spomenuti mlinar Ignac Horvat Zadrugar otvorio je elektromlin, ali je i on nakon nekoliko godina bio zatvoren.

Zadnji mlin prestao sa radom 1951. godine što nije točno. Sjećam se mlina na Muri čiji su vlasnici bili "ketuši" Špenglec i Gabrijel Rep. Mlin je potopljen tijekom velike poplave u kolovozu 1965. godine.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

PILANA

Tridesetih godina 19. stoljeća otvorila je u Donjoj Dubravi obitelj Hirschler trgovinu drvom.
Drvo u trupcima kupovano je u Sloveniji (Pohorje), a zatim spuštano Dravom nizvodno do Donje Dubrave. Od trupaca su, naime, spretnim vezivanjem napravljene splavi (flojsa), koje su onda vješti splavari (flojsari) dopremili do Donje Dubrave.
Dopremivši trupce drva do Donje Dubrave, slovenski su splavari drvo predavali radnicima tvrtke Hirschler. Odmorivši se u krčmama Donje Dubrave, splavari su se običnim seoskim kolima prebacili do Ko-toribe, odakle bi željezničkom prugom putovali natrag u Sloveniju.

Prijevoz trupaca splavima bio je najjeftiniji oblik transporta drva i on se zadržao i nakon gradnje željezničke pruge Kotoriba-Pragersko.
Tako su splavari nastavili prevoziti drvo iz Slovenije do Donje Dubrave, ne bojeći se konkurencije željeznice. Splav je obično bila duga 22, a široka 6 metara. Balvani su bili povezani tzv. "gožvama".

slika: Pilana u Kotoribi


Tvrtka Hirschler postupno je proširivala područje svojega djelovanja otvarajući svoje pogone diljem Slovenije. Sredinom 19. stoljeća tvrtka je promijenila naziv u Ujlaki Hirschler i sin, možda i zbog toga što je u razdoblju pojačane mađarizacije Međimurja zbog poslovnih razloga htjela naglasiti da je ne samo židovska već i mađarska tvrtka, a dodatak "Ujlaki" dao je Mađar iz Donje Dubrave, koji je u tvrtku ušao s ne baš velikom imovinom.

Dovezene splavi u D. Dubravi bile su popravljene, a onda je jedan dio nastavio put nizvodno Dravom prema Osijeku i dalje Dunavom do Novog Sada, Beograda i Smedereva. Tim su splavima uglavnom upravljali Dubravčani. Drugi dio drva istovarivao se na željezničku stanicu i dalje otpremao u Mađarsku.

Osamdesetih godina tvrtka je odlučila povećati trgovinu s Mađarskom, tako da bi tamo izvozila daske, a ne više trupce. Zbog toga je u Kotoribi kraj kolodvora podignuta velika pilana 1882. Pilana je bila izgrađena južno od pruge i istočno od ceste, gdje je bilo i veliko istovarište trupaca. Desetak Kotoripčana zaposlilo se u pilani, što je za Kotoribu u gospodarstvenom smislu bio veliki dobitak.
Južno od kolodvora bilo je veliko stovarište dasaka, zvano "kaste".


Pilana u Kotoribi bila je najstariji pogon drvne industrije u Međimurju, a trideset godina i jedina pilana u Međimurju. Druga pilana u Čakovcu bila je otvorena tek godine 1913, a radila je samo do 1928. Od pilane u Kotoribi starija tvornica u Međimurju bila je samo Neumanova manufakturna bojadisaonica u Čakovcu, osnovana godine 1874.

Nakon što je u Kotoribi počela raditi pilana, trupce su iz Donje Dubrave na pilanu prevozili "foringaši" iz Donje Dubrave, dok su ko-toripski foringaši trupce dovozili na pilanu iz šuma kod Sepetnika u Mađarskoj, preko Mure, kotoripskim brodom.
Stanovnici su bili ponosni na svoju pilanu, koju su nazivali tvornica, jer je imala visoki zidani dimnjak, strojeve (gatere) i tvorničku sirenu koja je javljala početak i svršetak radnog vremena. Pilana je neprestano radila: za vrijeme prvog svjetskog rata za potrebe vojske, a nakon rata s proširenim kapacitetom.

Okolnosti za rad bile su teške jer su radnici radili od jutra do mraka za bijedne nadnice. Osobito su loše bile plaćene žene. Zbog toga su početkom srpnja 1920. radnici pilane počeli štrajkati tražeći povišicu plaće, osamsatno radno vrijeme i poboljšanje radnih uvjeta. Štrajk je završio 14. listopada 1920, a bili su ispunjeni gotovo svi zahtjevi radnika.

slika: Radnici pilane u Kotoribi


Godine 1929. pilanu u Kotoribi otkupili su braća Antun, Roberti Đula Rado iz Kotoribe, dotadašnji činovnici tvrtke "Ujlaki Hirschler i sin". Tvrtka je prozvana "Braća Rado", ravnatelj je postao Antun, najstariji od braće. Pilana je radila sve do drugog svjetskog rata, a za vrijeme rata nastavila je raditi i poslije odvođenja vlasnika u logor. Upravu pilane tada je preuzela njemačka vojska.

Sve vrijeme od utemeljenja tvrtke Braća Rado komercijalnu je službu vodio sposoban Ivan Plačko iz Kotoribe, knjigovodstvo je vodila Gizela Eškulić, a blagajnu sam vlasnik, uz pomoć Ivana Plačka. Trupce je na terenu kupovao Josip Jadan, dok je mehaničar bio Stjepan Cmreški. Pilana je radila do 3. travnja 1945, kada ju je minirala njemačka vojska za svojega povlačenja iz Kotoribe. Pilana nikada više nije bila obnovljena. Njezina nasljednica bila je pilana u Prelogu, koja je kasnije bila preseljena u Donji Kraljevce. Tako je Kotoriba ostala bez svoje pilane nakon njezina 63-godišnjeg postajanja, od čega su 47 godina vlasnici bili obitelj Hirschler, a 16 godina braća Rado.

Prema zapisima u Liber memorabilium župe Kotoriba, proizlazi da je tvrtka Hirschler već od samog početka svojega djelovanja kako u Donjoj Dubravi, tako i u Kotoribi, uvijek bila veliki dobrotvor župe, a pojedini članovi obitelji Hirschler bijahu i veliki osobni prijatelji kotoripskih župnika.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

PROŠLI CAJTI

Nešto općenito o prvim vijestima iz Međimurja


Dakle, nakon jednog dužeg perioda posvećenog povijesti svuda oko nas, vraćam se zanimljivim temama iz naših Međimurskih prošlih cajti. Ovom prilikom započinjem sa posjetom prvoj postaji gradu Kotoribi. No, kao uostalom i kod svih ranije posjećenih međimurskih mjesta, uvijek iznova iskoristim priliku predstaviti našem čitateljstvu i onaj širi krug hrvatskih povijesnih, političkih, kulturoloških i svih drugih važnih događanja, a kojih je naše lijepo Međimurje oduvijek bilo sastavnim i nezaobilaznim dijelom. Svakako, da nije na odmet uvijek malo i ponoviti staro gradivo. Hrvati kao narod, zajedno sa drugim južnim Slavenima, prodiru na Balkanski poluotok negdje početkom 6. stoljeća. Vrlo je realno zato povijesno smatrati, kako negdje polovicom toga stoljeća počinju i sa naseljavanjem Međimurja.

Prema zapisima zaostalim iz vremena vladavine cara Konstantina VII Porfirogeneta, prostirala se nova postojbina Hrvata kroz Dalmaciju, Iliriku i Panoniju, od rijeke Drave do Bojane, pa preko Raše do Jadranskoga mora i rijeke Drine. U to je vrijeme međimurski kraj, koji se još nije tako zvao, pripadao Posavskoj ili Panonskoj Hrvatskoj, kasnije prozvanoj Slavonija. Njome je vladao narodni knez imenom Vojomir zahvaljujući kojemu, ali i franačkim četama princa Pipina. sina Karla Velikoga, je taj dio hrvatske zemlje oko 792. godine oslobođen vladavine Avara.
U tome razdoblju započinje i njihovo postupno prihvaćanje kršćanstva, koje se održalo sve do današnjih dana. U okviru franačke države i za života Karla Velikog, bijaše lijepo živjeti u Hrvatskoj. No, kada on umre I naslijedi ga slabi car Ljudevit Pobožni, idila se srušila kao kula od karata

Zato 819. godine diže ban Ljudevit Posavski ustanak koji propade, ali se Hrvati ipak izvukoše ispod franačke vlasti 840-tih, zahvaljujući svome banu Ratimiru.

Sjeverno od posavske Hrvatske, tj. od rijeka Mure i Drave do Dunava, živješe panonski Slaveni i njihov knez Pribina koji priznavaše vlast kralja njemačkoga. Oko godine 862. naslijedi ga sin Kocel. suvremenik bana posavske Hrvatske, Mutimira. Upravo kroz njihove zemlje putovahu godine 867. Ćiril i Metod prema Rimu. Naravno, da je to ostavilo itekakva traga na svekoliku kulturu ovih naših krajeva uopće. Oko godine 884. moravski knez Svatopluk ote Nijemcima Panoniju i vladaše njome sve do svoje smrti (894.). Ali, već godine 896. provale u Ugarsku mađarska plemena pod vodstvom svoga kneza Arpada. Zato mnogi panonski Slaveni pobjegoše pred njima u sjevernu Hrvatsku. Ovdje se vremenom stopiše sa Hrvatima u jedan narod, sačuvavši najvjerojatnije ipak svoj izvorni, kajkavski govor. Mađari su tada već vladali gotovo cijelom Ugarskom. Upravo je silni strah pred njihovim razjarenim hordama natjerao Hrvate, da se oko godine 912. ujedine. Pouzdano se zna, kako je u vrijeme vladavine prvog hrvatskog narodnog kralja Tomislava (910-928.), ondašnji teritorij Međimurja pripadao Hrvatskoj.
On je, naime, vrlo često ratovao protiv Mađara, koji su upravo preko Posavske Hrvatske provaljivali sve do Italije. Kako nekako u to vrijeme umire posljednji posavski narodni knez imenom Braslav, nije teško zaključiti, da je upravo Tomislav, tadašnji knez Dalmatinske Hrvatske, ili samoinicijativno ili na poziv posavskih Hrvata, preuzeo vladarsku ulogu.

I ondašnji knez Humske zemlje, Mihailo, prizna Tomislava svojim vladarom. Potom Tomislav porazi bugarsku vojsku cara Simeona Velikog, te pripoji Hrvatskoj teritorij Travunija i Duklje. Silno tako ojačavši, proglasi se 925. godine kraljem svih Hrvata i tako nasta prva Kraljevina Hrvatska. Od tada, pa sve do kralja Zvonimira (1075-1089.), Međimurje je pripadalo Hrvatskoj, uz Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, istočnu Istru, te Bosnu i Hercegovinu.

Nakon smrti kralja Zvonimira, njegova udovica Jelena pokuša za svehrvatskoga kralja ustoličiti svoga brata Ladislava, no prizna ga samo sjeverna (posavska) Hrvatska.

Sin mađarskoga kneza Gejze, Vaik, pokrsti se imenom Stjepan. Za svoje vladavine (997-1038.) uredi on mađarsku državu po uzoru na susjedne mu kršćanske države. Osnuje biskupije i županije, a dana se 15. kolovoza 1000. godine okruni za kralja krunom koju mu na dar posla
papa Silvestar II. Tako je i Ugarska postala kraljevinom, ali punih 75 godina poslije Hrvatske. Otuda i onaj popularni naziv za današnju Mađarsku ili zemlju krune sv. Stjepana.

Zanimljiva je povijesna istina, kako je sve do godine 1093. sjeverna Hrvatska (dakle i Međimurje) crkveno pripadala kninskoj biskupiji, a koja bijaše podređena splitskoj nadbiskupiji. Spomenute godine osnovana je u Zagrebu posebna biskupija upravo za ondašnju sjevernu Hrvatsku, u-ključivo naravno i Međimurje. Upravo je to veliki dokaz, kako je Međimurje (a i Prekomurje) tih godina svakako pripadalo Kraljevini Hrvatskoj, a ne Kraljevini Ugarskoj.
Od dolaska Mađara u Podunavlje krajem 9. stoljeća., pa sve do pred kraj 13. stoljeća, bijaše Međimurje poprištem stalnih sukoba između ljutih neprijatelja i susjeda, Arpadovića i štajerskih gospodara grada Ptuja. I poslije godine 1102. ostadoše Hrvatska i Ugarska dvije potpuno neovisne države, ali spojene jednom kraljevom osobom ili tzv. "personalnom unijom".

Najstarija povelja koja spominje Međimurje pisana je godine 1226. u Zagrebu. Istu je 1873. predstavio i opisao Ivan Tkalčić, u svome djelu "Monumenta historica episcopatus Zagrebiensis". Original se pomno čuva u arhivu zagrebačkog Kaptola. Naravno, a što bi drugo i bilo, riječ je o zapisniku sa jedne sudske parnice, točnije spora između nekog međimurskog vlastelina imenom Mutimir i jednoga plemića, Pavla. A što se to točno dogodilo i stoje to tako zanimljivo bilo prije 779 godina, da je preostalo kao prvi pisani spomen našega Međimurja, pročitajte svakako u slijedećem nastavku.


Prvo spominjanje Međimurja je iz kotoripskog kraja


Krajnjih dvadesetih godina 13. stoljeća u Međimurju je bilo podosta vlastelina. Jedan od njih, imenom Mutimir posjedovao je imanje Otok kraj Preloga i što je za našu današnju temu mnogo važnije i zanimljivije, posjed Bistricu koji se protezao uz i dan danas prisutni potok Bistricu, na nekakvoj nazovi tromeđi između Kotoribe, Dubrave i Vidovca. Upravo je za taj nekako kotoripski potok, pa ipak on protječe već pri samome ulazu u najveći donjomeđimurski grad, povezano prvo povijesno, pismeno spominjanje cijeloga našega Međimurja.

Zastoje tome tako i kako je sve to ustvari bilo, pročitajte pažljivo kroz slijedeće retke.

Spomenuti vlastelin Mutimir mora daje bio vrlo opak čovjek. To se da zaključiti iz činjenice, kako je nekome međimurskom plemiću Pavelu nanio mnogo osobne štete, iskopavši mu u svađi oba oka. te ovaj posta vrlo velikim invalidom. Brat nesretnoga Pavela, izvjesni Egidije, dođe godine Gospodnje 1225. k hrvatskome vojvodi Beli (bijaše on sin kralja Andrije II) u Zagreb, te mu prijavi strašni zločin. Vrlo uskoro bude Mutimir pozvan pred sud, ali se on ne odazove tome pozivu, pa moraše platiti kaznu "za ogluhe" ili neodaziv na sud u iznosu od nekih 200 maraka srebra.
Cijeli je taj onda dosta veliki, čak ogromni iznos novca trebao ići u ruke oštećenog Pavela. Kako Mutimir nije imao te novce, a nije baš želio ići u zatvor, to se on za pomoć obrati na zagrebačkog biskupa Stjepana II, koji je biskupijom vrlo uspješno upravljao u periodu 1225-1246.
Kao novi biskup, odluči Stjepan II pomoći nesretniku, pa se uz blagoslov zamjenika vojvode Bele. grofa Chete, stranke nekako ipak dogovoriše za 150 maraka (funti) srebra. No, i to bijaše velika svota, koju ustvari u ime Mutimira isplati biskup zagrebački, s time da mu je ovaj vrati do kraja godine 1225., uz zalog spomenutih imanja Otok i Bistricu. Kako novac nikada nije vraćen, posta tijekom godine 1226. biskup Stjepan n vlasnikom tih jugoistočnih međimurskih posjeda.

Svakako je u ovoj pravnoj priči iz davnina najzanimljivija činjenica, kako su tih godina spora Međimurje, pa prema tome automatski i Kotoriba, koja se ipak ne spominje službeno tim imenom, pripadali Hrvatskoj, a ne Ugarskoj. Ali, kako god, upravo je ova najstarija listina o Međimurju ipak, pa makar i indirektno, povezana s lokalitetima oko današnje Kotoribe.

Naravno, to ipak ne znači, da cijeli taj prastari odvjetnički događaj treba uzeti za službenu godinu njezina prvoga spominjanja. Zanimljiva mi se učinila tek cijela priča, koja je i danas tako prepoznatljivo aktualna,barem što se tiče Međimurja i sudskih parnica.

No, nastavljajući lijepu tradiciju povezivanja međimurske povijesti sa svehrvatskim trenutkom, dozvolite mi par riječi i o spomenutom vojvodi Beli. Hrvatskog i ugarskog kralja Andriju naslijedi njegov sin Bela III (u Ugarskoj se zvao Bela IV).
Praktično je cijeli svoj život posvetio obrani svoje kraljevine od stalnih napada poludivljih Tatara, koji upravo tih godina silno ojačaše. Kada se jedne ljute i hladne zime rijeka Drava smrznula. provališe ovi preko nje i u posavsku Hrvatsku, paleći i haračeći tada i po Međimurju.

Tako bijaše do početaka četrdesetih godina 13. stoljeća. Onda Tatarima snaga ili jednostavno interes naglo oslabi i oni se povukoše iz ovih naših krajeva, ostavivši za sobom pustoš, smrt, glad i bolesti.
Tada započe svekolika obnova porušene Kraljevine Hrvatske. Izgrađuju se nova mjesta, dižu se sigurnosni bedemi, opkapaju se riječni šanci i rovovi. Mnogo se radi na politici osamostaljivanja jačih hrvatskih utvrda, pogotovo onih na važnijim europskim pravcima i putovima. Tako primjerice, godine 1242. učini kralj Bela III Zagreb slobodnim i kraljevskim gradom, a 1252. to učini i sa Križevcima. Usput samo, kralj je Bela III umro dana 3.svibnja 1270. godine. Tih se nekako godina uvodi i nova hrvatska vladarska titula "herceg", kojemu su podređena dva bana, onaj "slavonski" i onaj "primorski", kasnije nazvan i "hrvatsko-dalmatinski".

Ovdje je važno pripomenuti, kako je gotovo nevjerojatno zanimljiva povezanost ondašnjih prastarih hrvatskih pojmova - slavonski i primorski vladari. Zašto? Pa, jednostavno, najznačajniji kraj Kraljevine Slavonije bijaše svakako Posavska Hrvatska, u sastavu koje bijaše i Međimurje.

Pojam banova primorskih povezan je sa knezovima, najprije Krčkim, a potom i Bribirskim, koji svoje korijene vuku sa Jadranskoga mora. Naravno, niti ne trebam posebno naglašavati povijesnu rodbinsku povezanost bribirskih knezova Šubića sa grofovima Zrinskim. Ako svemu dodamo još i Frankopanc, ponovno porijeklom krčke knezove, a u uskoj vezi sa obitelji međimurskih Zrinskih, onda nam se više nego kristalno ocrtava nerazdvojiva veza hrvatskoga Međimurja i Hrvatskoga Primorja, dvije očigledno najznačajnije županije unutar bezbrojnih stoljeća podizanja naše predrage hrvatske domovine. Naravno, nije mi ničime bila želja osporavati niti podcjenjivati druge krajeve današnje Hrvatske ili umanjivati njihove časne doprinose kroz povijest našega društvenoga razvoja, ali je ipak nekako slatko i rekao bih, neskromno moje saznanje, da se tek kratki dašak cijelog mog osobnoga bivstvovanja unutar svehrvatskih stoljeća, dešava upravo na dva najzaslužnija teritorija očuvanja iskonske hrvatske misli, onom mom rodnom u Primorju i ovom sadašnjem životnom, u Međimurju.

Upravo mi takvo saznanje, proizašlo iz golih povijesnih činjenica, daje snagu za nova istraživanja i veliča određeni ponos, što sam Hrvat, Primorac i Međimurce.

No, kako ne biste pomislili, da sam u svojim razmišljanjima otišao malo predaleko od Kotoribe, otvorite ovu stranu i sljedeći tjedan, kada ću vam nešto više reći o velikoj župi Bistrica, onoj koja je svakako dobila svoj naziv po istoimenom potoku. A taj je, sjećate li se, odmah pri Kotoribi.


Sve je počelo kanonskom vizitacijom 1501. godine

U više sam već navrata pisao u ovoj rubrici, kako su 1334. godine vršene mnoge crkvene kanonizacije ili popisi po mnogim župama širom Međimurja, a koje su tada pripadale zagrebačkoj biskupiji.

U tome se popisu nažalost ne nalaze nikakvi podaci koji bi nam govorili više o samoj Kotoribi.

No, već pri drugom generalnom popisu župa, onome iz 1501. godine, istom se spominje župa "Bistrica", koju neki poznati povjesničari poistovjećuju sa starim imenom župne crkve u Donjem Vidovcu. No, s obzirom da današnji potok Bistrica, po kojemu je svakako i župa dobila svoje ime, protječe između Kotoribe i Donjeg Vidovca, to je ovdje svakako nezaobilazna i teoretska mogućnost, kako se sve to crkveno nazivlje jedinstveno odnosi na cijeli taj kraj, znači uključivo Kotoribu, ali svakako i Donju Dubravu. To nam na neki način proširuje krug istraživanja, tim prije što se u spomenutom popisu župa nigdje baš izričito ne navodi, kako župa Bistrica ima svoj centar u Donjem Vidovcu ili Kotoribi ili bilo gdje drugdje.

Kako god daje bilo prije petstotinjak godina, iz spomenutoga se popisa župa ipak saznaje, kako je župa Bistrica bila vrlo prostrana, tim prije stoje tada već imala svoga župnika imenom Ivan, te svećenika Jakoba i kapelana Mihalja. Nešto više konkretnih podataka iz tih vremena vjerojatno nikada nećemo saznati ili možda da, tko zna?

Također sam već pri ranijim postajama nekog međimurskog sela, i ne bih se nikako ponavljao, opširnije pisao o obitelji Ernušt de Csaktornva (č. Ernušti Čakovečki) koji su, upravo tih godina u kojima se trenutno nalazimo, bili zakonskim vladarima Međimurja. Mnogo mi se zanimljivije  učinilo predstaviti našem čitateljstvu onaj tadašnji svehrvatski trenutak. Dakle, te su početne godine 16. stoljeća hrvatske povijesne scene ostale prošarane neprekidnom borbom za vlašću i stalnim promjenama vladajućih dinastija.

Moglo bi se komotno reći, kako je u periodu od godine 1381., pa do 1526. Hrvatskom vladalo nekoliko poznatih europskih kraljevskih dinastija. Preskačući ipak nekih stodvadeset godina, počeo bih od godine 1497. koju karakterizira stalna borba za vlast između ugarskih i hrvatskih velikaša i plemića. Velikaše je predvodio ostrogonski nadbiskup Toma Bakač Erdedi, a plemiće glasoviti pravnik i govornik onoga vremena, Stjepan Verboci. Tada je Hrvatskom vladao dobroćudni (i naivni) kralj Vladislav II. On se 1502. godine oženio Anom Foix, rođakinjom francuskoga kralja Luia XII. Ona mu u mjesecu lipnju 1503. rodi kćer Anu, a srpnja 1506. sina Ljudevita (ime je dobio po Luiu XII). No, slabi kralj polako je gubio politički ugled i vladarsku snagu, dok istom jako ojačaše vrhovni kapetan kraljevine Ugarske, Ivan Zapolja, kasnijih godina (1511 .) vojvoda erdeljski. Nakon kraljeve smrti (1516.) naslijedi ga njegov desetogodišnji sin Ljudevit II, koji je uz pomoć državnoga vijeća vladao do 1526. iako u Hrvatskoj nije uživao gotovo nikakav ugled. Poginuo je nesretnim slučajem za vrijeme čuvene Mohačke bitke protiv Turaka kolovoza mjeseca godi ne 1526.

Tada za hrvatsko-ugarskoga kralja bijaše izabran Ferdinand I Habsburgovac (1527-1564.). Godine njegove vladavine ostale su obilježene stalnim ratovima protiv tada jako snažnih i teritorijalno vrlo pohlepnih Turaka. Prilikom jedne od tih stalnih bitaka, onoj ispod grada Pešte 1542. godine, jako se svojom hrabrošću i borbenošću istakao veliki Nikola IV Šubić Zrinski. Zbog toga ga kralj Ferdinand I, pred kraj te iste godine, imenovaše hrvatskim banom i proda mu Međimurje. Tako je ovaj naš lijepi kraj došao u ruke vrlo sposobne i plemenite hrvatske i međimurske obitelji knezova i budućih grofova Zrinskih. O osobi Nikole IV Zrinskog i njegovoj plemićkoj lozi biti će uskoro dosta riječi u jednom zanimljivom feljtonu, pa zato ovom prilikom ne bi previše o tome.

Zato, vraćajući se polako iz bijeloga svijeta prema našim postajama mjesta Kotoribe, ne mogu se nikako oteti utisku o impozantnoj povijesnoj veličini i važnosti ove međimurske zemljice po kojoj sada hodam. Svakako bih mogao još potrošiti tisuće i tisuće slova i riječi, opisujući ovdje ona prastara vremena međimurskih prošlih cajti, ali sam namjerno odlučio ostaviti mnoge zanimljive detalje i za neke buduće postaje nekih drugih međimurskih sela i gradova.

Prvenstveno zato, što se takva opća povijest podjednako tiče svih nas. I nitko baš nema pravo istu svojatati, a pogotovo ne ljubomorno sakrivati od pogleda i ušiju šire javnosti. Jer, naša je međimurska i hrvatska povijest samo naša i ma kakva god ona bila, treba je što korektnije sagledavati i tek potom, svaki za svoju dušu, prihvatiti ili odbaciti kao zdravo za gotovo. Sve je ostalo pogrešno. A jednako tako je vrlo važno poznavati barem minimum minimuma onoga što su naši preci preživljavali, ostavljajući nam Međimurje I ono šire u trajno naslijeđe. Nemojmo ih nikako u tome razočarati. Pratite zato s pažnjom, kao što uostalom to i činite, ove naše Međimurske prošle cajte, jer ćete kroz njih saznati mnoge povijesne istine, (a i neistine) o sebi samima.

U idućem nastavku pročitajte ponešto o najstarijim vijestima o Kotoribi. Neće one nažalost biti iz onih najstarijih vremena postojanja svijeta, jer svi dosadašnji arheološki nalazi s toga područja ipak ne upućuju izravno na zaključak, kako je Kotoriba kao naselje postojala u pretpovijesnom ili možda nešto kasnijem rimskom razdoblju. No, to svakako ničime ne umanjuje njezinu povijesnu pripadnost ovim iskonskim međimurskim i hrvatskim prostorima.


Najstarije vijesti o Kotoribi

Ovom postajom posjeti Kotoribi pročitajte ponešto o najstarijim vijestima o tome mjestu. Nisu one. nažalost, iz onih najstarijih vremena postojanja svijeta, jer svi dosadašnji arheološki nalazi s toga područja, ipak izravno ne upućuju na zaključak, kako je ona kao naselje ili tek kao toponim postojala u pretpovijesnom ili možda nešto kasnijem rimskom razdoblju. No, niti njezina realna starost kao rodno i životno mjesto mnogih međimurskih ljudi nikako nije za podcjenjivanje.

Dapače, iako Kotoriba spada u mlađa međimurska naselja, nikako se ne može poreći vjerojatna činjenica, kako je ona nastala dolaskom obitelji Zriaski u ove naše krajeve, točnije prilikom ojačavanja obrane cijeloga Međimurja protiv nasrtljivih Turaka gradnjom mnogih utvrđenih mjesta. A mi tu sada govorimo o sredini 16. stoljeća, dakle vremenu od prije punih četiristoipedesel godina ili četiri i pol stoljeća, što onu moju konstataciju "mlađa naselja" svakako predstavlja u puno drugačijem svjetlu.

Tehtonski gledano, krajolik oko današnje Koloribe je ispresijecan brojnim riječnim koritima, barama, mrtvim rukavcima, a u starija vremena bijaše svakako i dosta izložen čestim poplavama rijeke Mure. To nam svakako govori, kako to područje nekada davno baš i nije bilo najpogodnije ljudima za podizanje sigurnijega naselja, pogotovo što je tadašnje Međimurje pružalo mnogo bolje mogućnosti. No, živi se čovjek na svašta navikne, pa su se tako lamo negdje i kotoripski starosjeditelji i preci današnjih stanovnika odlučili m početi živjeti. I eto ti vrlo brzo lijepoga međimurskog mjesta pod suncem, prozvanoga Kotoriba. Da je to naselje najvjerojatnije nastalo iz obrambenih razloga, dokazuje nam i jedan njegov kasniji sinonim ili latinski naživ "praesidium Coturib" ili u prijevodu, tvrđava Koturib!

A sve je ipak počelo sa legendarnim Nikolom IV Šubićem Zrinskim, koji je postavši vlasnikom Međimurja, a imajući i određene obveze pri obnašanju svoje hrvatske banske časti, započeo sa gradnjom jake utvrde Legrad, na utoku Mure u rijeku Dravu.

S obzirom daje Nikola IV hrabro poginuo pri obrani grada Sigeta godine 1566.  od Turske vojske sultana Sulejmana II Veličanstvenog, spomenutu je Legradsku utvrdu uspješno dovršio
njegov sin, Juraj IV Zrinski godine 1567.  

Naravno, daje tako podignuta utvrda omogućila vrlo brzo naseljavanje, podno i unutar njezinuh sigurnih bedema, upravo onim ljudima koji su kao jedinu obvezu imali obranu od turskih ataka.

Vremenom oni tu podigoše svoje obitelji, stvarajući tako jezgro budućega naselja. U to je vrijeme tadašnjom hrvatskom, pa tako naravno i Međimurjem, vladao kralj Maksimilijan   Habsburg   (1564-1576.). Upravo je on vrlo rado dodjeljivao zvonke ratničke titule svojim
zaslužnim podanicima. Jedna od takvih, vrlo značajnih i društveno visokokotirajućih. bijaše i "kapetan utvrde". Također nam je povijesno poznato, da su tokom rijeke Mure tada postojala četiri obrambena vojvodstva, Križovec. Dekanovec, Goričan i Kotoriba.
Svima njima direktno je zapovijedao "kapetan iz Legrada", a to naravno za života bijaše Nikola IV Šubić Zrinski. Kako je ta kraljem dana titula imala nasljedni karakter, mnogi su kasniji članovi obitelji Zriaski imali pri obavljanju raznih državnih dužnosti i vrijedni prefiks, "legradski kapetani".

Veliki praunuk sigetskoga junaka, Petar Zrinski dodao je niski svojih obiteljskih titula i onu "senjskoga kapetana", jer se mnogo zanimao za pomorstvo i mornaricu, jednako za vojnu kao i za trgovačku. A grad je Senj u kojemu je on znao duže obitavati, pri Jadranskome mom, pa eto još jednoga dokaza mojoj osobnoj tezi o vrlo snažnoj, gotovo iskonskoj povezanosti hrvatskog Međimurja i Primorja. I zato nimalo ne čudi tako karakterističan naslov one najčuvenije međimurske knjige koju je napisao sam veliki grof Nikola Zrinski Čakovečki osobno.
"Jadranskoga mora sirena" ili u originalu na mađarskom. "Adriatengemek svrenaia".

Listajući tako mnoge znane i neznane knjige i stare dokumente, naišao sam na vrlo zanimljiv podatak, kako jedna mađarska povjesničarka imenom Edit Kerescenyi (č. Kerešenji) spominje jedan, naoko običan podatak, da su oko godine 1600. po padu mađarske Velike Kaniže u turske ruke, mnogi preživjeli stanovnici obližnjih mjesta potražili spas i smještaj u mjestu Kotory na Muri, a stoje svakako i decidirano Kotoriba. Pa, ako se ona već sasvim normalno spominje u lim starim spisima, što ista ne bi bila i značajnije, starije naselje toga vremena.

Nadalje, oko godine 1620. spominje se izvjesni protestantski pastor Ivan iz Kotoribe, a tih je godina ta vjera (heretici) još uvijek bila vrlo proširena našim Međimurjem. Tu je i vrlo zanimljiv podatak iz jedne knjige blagajne starog mesarskoga ceha iz Varaždina godine 1637.. gdje je upisana isplata određenog novčanog iznosa izvjesnom Andriji za njegovu ribu, donesenu "zkuturibc". kako doslovno i piše.

Početkom godine 1660. obavljene su mnoge kanonske vizitacije po međimurskim župama. Niti u jednom od tih zapisa se ne spominje selo Kotoriba, ali zanimljivo, ostao je zapamćen izvjesni njezin seljanin, Martin Cibol i to kao dvoženac, tj. osoba sa dvije zakonite žene. Iz istog kanonskog zapisa doznajemo, kako se tada župniku Ivanu iz nedalekog Legrada, gdje je godine Gospodnje 1659. podignula župna crkva Presvetoga Trojstva, moralo za krštenje djeteta, vjenčanje ili sprovod plaćati nekih 12 denara, a za ispovijed bolesnika oko 4 denara.

I inače su crkvene vizitacije zanimljivi izvor mnogih naziva kojima je Kotoriba ostala zauvijek ovjekovječena u međimurskom vremenu l prostoru Već spomenuti "praesidium Coturib", pa "res preasidiis cothuribensis" iz žalosne 1671., "praesidium Cothuribense". "praesidium Kotoriba", "in praesidio Kottory". "capella oppidi Kottori" itd. itd. Zaista mnogo naziva za isto mjesto, a sva potpuno stopljena u očigledni sinonim Kotoribe onoga, a i današnjega vremena, tvrđava hrvatstva i međimurske slobode.


Odakle Kotoribi baš to lijepo ime?

Još sam pri prošloj poslaji naših minulih cajti Kotoribe naveo podosta izvornih naziva toga mjesta, službeno upotrebljavanih kroz stoljeća njezina postojanja.

Nekako se nameće logični zaključak kako se Kotoriba tako zvala od prvoga trenutka svoga postojanja, naravno zanemarujući one male tajne latinske gramatike (Cotoriba) ili uzaludnu mađarizaciju međimurske zemljice (Kotorvaroš). Kako god, mnogo je zanimljivije pokušati teoretizirati, odakle Kotoribi baš to lijepo ime? Naravno, pretpostavki je mnogo, ali koja je potpuno ispravna, zauvijek će ostati tajnom. I baš taj misteriozni veo daje posebnu draž našem lijepom mjestu na obali prastare rijeke Mure.

Toponim je dakle prisutan. Ali, tko ga se dosjetio, ne zna se, niti je ostalo zapisano niti zapamćeno. Stara boljka međimurske povijesti. Ili možda ne? Svi naravno znamo stoje riba.

Doduše, možda nismo svi baš veliki stručnjaci u prepoznavanju njezina imena ili vrste, ali znamo da postoji. A tu je i rijeka Mura, pa je ime mjesta svakako s istim povezano. No, riješili smo (valjda) tek pola zagonetke, jer "riba" ima i "kot"! Znamo, da "kot" na kajkavskom jeziku označava pojam za kut, ugao.

Ako je istinito narodno predanje, kako je nekada davno, riječni kraj oko Kotoribe obilovao ribom, eto nam zgodne mogućnosti za otkrivanje naziva mjesta. Mirni kutak sa mnogo ribe, "kut-riba" ili po domaće, "kot-riba", pa Kotoriba, jer ljepše zvuči.

Svojevremeno sam u ovoj našoj rubrici o Međimurskim prošlim cajtima pisao o velikom Rimljaninu, Pliniju starijem, istaknutom prirodoslovcu i povjesničaru. On je u jednom od svojih mnogih, velikih putopisnih djela opisivao i ondašnje krajeve današnjega Međimurja, među inima jako mnogo, gotovo cijelo, porječje Mure.

Povijesno se zna, kako su tu jedno vrijem živjeli Kelti, veliko nomadsko pleme. Prema jednoj od Plinijevih teorija, upravo su na teritoriju kotoropskoga kraja tada obitavali "Chotarcnsi" (č. Kotarcnsi) ili točnije jedan ogranak i inače raštrkanih keltskih plemena. To nije ničime povijesno dokazano, ali gdje ima dima ima i vatre, pa zašto ne bi upravo najnevjerojatnija mogućnost bila ona prava. Jer, "Chota" se lako vremenom migracija naroda promijenilo u "Koto", a ribe je tu ionako oduvijek bilo u izobilju, pa nam se sve lijepo poklapa, baš kao ime, Kotoriba.

Naravno, u onim malo ozbiljnijim, znanstvenim tezama ispravnije je smatrati, kako samo naselje ipak najvjerojatnije potječe iz vremena poslije godine 1546., kada je Međimurje kupio ban Nikola IV Šubić Zrinski. No, tko nam može uskratiti maštu, a što nam lijepo dozvoljava konstatirati slijedeće. Naselje je ili utvrda Kotoriba vjerojatno nastala prilikom silnog procvata izgradnje velikog broja tvrđica i utvrda, prvenstveno namijenjenih obrani Hrvatske od Turaka.

No, realno je ipak za pretpostaviti, kako je njezino ime mnogo prije toga preostalo u narodu. A upravo je ime ono što predstavlja i definira jednu društvenu sredinu, a ne oni tek puki zidovi i kule, najčešće od karata, jer su za mnogima takvim preostale tek puste ruševine. A ime, ono je još uvijek prisutno. Zato za mene osobno, a vjerujte mi na riječ, bio sam tamo već bezbroj puta. mjesto Kotoriba znači "mirni kutak za riblji trenutak"!

I da ne zaboravimo, malo hvale nije nikada na odmet, tu su i popularni turistički dani "ribe i šibe", pa je tek sa ovim podatkom sva slika o međimurskoj Kotoribi kompletirana. A možda bi trebalo malo detaljnije proučiti, kako se recimo šiba kaže na starokeltskom ili starotatarskom ili staroavarskom ili možda starocgipatskom, jer tko zna, tko je i kada sve u Kotoribi jeo odlični fiš-paprikaš ili prženu kečigu, kroz prohujale eone njezinih minulih cajti. Pa mu se sve to jako dopalo, te je odlučio tu ostati živjeti. I vjerojatno bijaše nekako tako, samo što još nismo našli nikakve terakota pločice na kojima to izričito piše. I samo zato ne vjerujemo.

Ali, mjesto si Kotoriba nikako nije samo nadjenulo to lijepo svoje ime. Dadoše mu ga ipak ljudi, oni prastari starosjeditelji, čiji duhovi kao uostalom i oni generacija poslije njih, čuvaju ovaj hrvatski i međimurski kraj od svih nedaća života.

Tako je to tu bilo od pamtivijeka, tako će to i ostati, zauvijek. Jer, previše je toga ispisala kotoripska povijest kroz svoje prošle cajte.

Nije to sve ostalo zapamćenim samo kroz njezino ime. Bezbrojni su životi i umiranja njezinih stanovnika, malo pomalo kroz stoljeća postojanja, tkali neuništivu mrežu kojom su zauvijek ostali povezani sa tim falačekom zemlje. I silne bi njihove kosti opasno i gromovito zajaukale iz svojih grobova, kada bi netko strani ili ne daj Bože, domaći, želio nešto loše napraviti u tom raju pri ušću rijeke Mure.

Prolazile su godine, umirali su stari branitelji kotoripske tvrđave, a rađali se novi. Umirali su i članovi grofovske obitelji Zrinski i naravno, rađali se novi.

Važnost se mjesta Kotoribe polako, ali uporno počela isticati, pa su neki učeni ljudi onoga vremena smatrali za potrebnim unijeli njezino ime u zemljopisne karte. Tako se na onom poznatom Stireovom zemljovidu Međimurja iz 1650. godine lijepo vidi Kotoriba, upisana kao Cotoriba. Zanimljivo, na toj se karti (vidi sliku) jednostavno mora uočiti veličina onda rijeke Trnave, koja protječe Čakovcem, a tu su još Legrad i Nedelišće kao povijesno dokazano stara naselja. Naravno, nastaviti ćemo sa našom pričom iz davnina o mjestu Kotoriba i slijedeći put.


Ljudi i događaji

Ako proučite povijest Međimurja, svakako ćete naići na podatak, kako je gradnju tvrđave Legrad na ušću rijeke Mure. dovršio godine 1567. Juraj Zrinski stariji. Sjećate li se, izgradnju iste započe njegov otac, slavni Nikola IV Šubić Zrinski. Juraj je Zrinski također zaslužan za podizanje i drugih, manjih tvrđica uz Muru, no nema pouzdanoga pismenog podatka o tome, daje podigao i tvrđavu Kotoriba. No, ako je to tako kojim slučajem bilo. onda je to svakako učinjeno prije godine 1603.. jer je on te godine umro.

Sama je utvrda Kotoriba najvjerojatnije bila izgrađena na desnoj, međimurskoj strani rijeke Mure, svakako na najvišem onda mogućem terenu između mjesta Legrad i Goričan koja su već odavno bila tu. Konzultirajući literaturu dr. Juraja Kolarića o povijesti Kotoribe, pronašao sam podatak, kako je to moglo biti na mjestu današnje osnovne škole, prostirući se sjeverno udolinom potoka Krke, gdje je u ta stara vremena ustvari protjecala Mura.

Sam izgled utvrde, te materijal ixl kojega je bila izgrađena, možemo nažalost samo pretpostaviti. Najvjerojatnije je bila četvrtastoga oblika i izgrađena od obrađenog drveta, kojega je tada bilo u izobilju, jer je Međimurje tada bilo prekriveno velikim šumama. Svaki je ugao bio napravljen u vidu visoke, natkrivene kule za osmatranje. Mora daje prostor utvrde bio dosta velik, jer je njezina vojnička posada živjela unutar i po svojim kućama. Logično, a zbog pozicije i blizine Mure, uokolo utvrde bijaše iskopan duboki rov ili šanac, napunjen riječnom vodom. Naravno, da je sve to tada na potencijalnog turskog neprijatelja djelovalo dosta obeshrabrujuće, a ulijevalo značajnu sigurnost braniteljima.

Utvrda je tijekom mirnih godina znala toliko narasti, da su se vojnici počeli ženiti i dovoditi u nastambe unutar tvrđave svoje obitelji, čime su svakako udarili temelje budućih naselja.
Najvjerojatnije je takvo što bilo i sa Kotoribom, jer su se malo pomalo počeli oko utvrde naseljavat i civili, pronašavši tako za sebe znatnu životnu sigurnost i trajniju zaštitu svojih dobara od redovitih turskih otimačina, pljački i paleža širom tadašnjeg Međimurja.

Zahvaljujući upravo crkvenoj vizitaciji iz siječnja mjeseca godine 1660. ostalo je zabilježeno, kako je to civilno naselje izvan drvenih zidina tvrđave, izgledalo kao niz uskih i vijugavih uličica, isprepletenim sa malim komadima zemlje ili grunta, koje su vrijedni stanovnici obrađivah i uređivah po svome nahođenju.

Vizitacija nam je ostavila i popis nekih autohtonih kotoripskih prezimena, starosjeditelja predgrađa tvrđave Kotoribe. Barlović, Brodarić, Frančić, Golubić, Hablević, Herbat, Honz, Hotvat, Kedmenec, Kranjce, Marton. Minić. Mlinar, Pavlić, Perstec, Potrepec, Sedlar, Serpak, Tkalec, Tomašić, Turopolec, Varga i Željar, vjerojatno i nisu baš sva prezimena osoba koje se tih davnih šezdesetih godina 17. stoljeća obitavala u Kotoribi. Naime, osobno znam kako i prezime Vojvoda vuče jedan svoj dio ogranka iz toga kraja, a to nije niti nimalo čudno, ako se zna, kako se u pojedinim dokumentima iz sastava popisu zaplijenjenih međimurskih imanja grofa Petra Zrinskoga, nakon propale urote protiv austrijskog cara i kralja Leopolda 1670. godine, utvrda Kotoriba naziva "vojvodstvo" (Vojvodatus ili Woywodscaft).

Naravno, na čelu vojvodstva bijaše vojvoda. On se i spominje u spomenutim kotoripskim spisima povezanim sa čuvenom zrinsko-frankopanskom urotom. S obzirom, da se taj naziv u Kotoribi zadržao i nakon definitivnog povlačenja turske vojske iz Ugarske i kada je već mjesto dobilo status trgovišta, lako je za pretpostaviti, kako je spomenuto prezime jednostavno saživjelo u kotoripskom narodu.

Nadalje, za poimanje prošlih cajti mjesta Kotoribe, neosporno je vrlo važna povijesna istina o gradnji utvrde "Novi Zrin" u njezinoj neposrednoj blizini, pri ušću rijeke Mure u Dravu. Nju je dao godine 1661. sagraditi Nikola VI Zrinski, radi što kvalitetnije obrane međimurskih krajeva od stalnih turskih prodiranja i napada. Važnost je te utvrde još i mnogo, mnogo veća, jer ona ustvari bijaše posljednjim bastionom kršćanstva i sigurnom zaštitom Beča pred konačnim turskim osvajanjem. Svoj naziv zahvaljuje upravo tvrđavi Zrin na Zrinskoj gori u blizini hrvatskog grada Kostajnica, a koju je još davne 1347. godine kraljevskom listinom dobio Juraj III Šubić. knez Bribirski i prvi predak kasnije najveće loze hrvatskih plemića Zrinskih. (Možete to pogledati i u mom najnovijem dugometražnom dokumentamom filmu, "Saga o obitelji Zrinski" informacije na tel:364-621, 364-537).

No, hirovita je sudbina, pripomognuta političkim spletkama austrijskog dvora, odredila nestanak utvrde Zrinske, koja bijaše razorena od strane Turaka godine 1664. Od nje je ostalo samo zgarište, a rijeka je Mura vremenom sprala sve tragove, pa se danas u stvari uopće niti ne zna, gdje je ona točno tada stajala.

Nama je najzanimljivije što su te prastare borbe za Novi Zrin bile onda najžešće upravo u okolici ondašnje Kotoribe, budući daje sva ta silna vojska bila smještena na njezinom južnom i jugoistočnom kraju.

Preostali su i neki nazivi u katastarskim česticama kotoripskogakraja, primjerice Kovačnica. Pojatišće ili Konjiščak. Svi su ti nazivi svakako povezani sa vojničkim konjima iz spomenute bitke za utvrdu Novi Zrin.
I naziv Nemška gat potječe upravo iz toga vremena, svakako podsjećajući na određene njemačke čete iz sastava austrijske carske vojske, koje se doduše nisu borile kod Novoga Zrina, ali su se nalazile stacionirane zapadno od Kotoribe, kao prva linija potencijalne obrane od prodora Turaka prema Štajerskoj i dalje prema Beču.

Povijesno je također poznata činjenica, kako ondašnji austrijski car i kralj Maksimilian I Habsburg nije ničime pomogao pri obrani utvrde Novi Zrin". To je svakako moralo jako razljutiti njezina gospodara i vjernoga podanika krune, Nikolu VII  Zrinskog, te nimalo ne čudi stoje upravo te 1664. godine na neki način upravo on postavio temelje buduće propale hrvatske urote Zrinskih i Frankopana.



Tek obične crtice iz života


U prethodnom sam nastavku prošlih cajti mjesta Kotoribc spomenuo čuvenu zrinsko-frankopansku urotu. Ona je neslužbeno počela godine 1664. padom Novoga Zrina blizu Kotoribe, a formalno završila pogubljenjem Petra Zrinskoga 1671. godine.

Najvjerodostojniji povijesni razlog spomenute urote ustvari je sramotni Vašvarski mir kojega je austrijski kralj Leopold I Habsburg potpisao sa Turcima. Iako je carska vojska bila pobjednikom u velikoj bitki kod Svetog Gotharda, dana 1. kolovoza 1664. godine. Zbog toga su mnogi hrvatski i ugarski plemići bili vrlo razočarani i nezadovoljni, među inima i grof Nikola Zrinski Čakovečki. Kada se bečki dvor ogluši na njihove zahtjeve za pravdom, odlučiše se oružano pobuniti. Urotnici, na čijem je čelu bio hrvatski ban Nikola Zrinski odmah počeše tražiti saveznike, naravno upravo među najljućim neprijateljima Beča, Turcima i Francuzima.

No, sve propade preranom i misterioznom smrću bana Nikole, dana 18. studenog 1664. godine, kada ovaj pogibe od nasrtaja vepra u Kuršanskom lugu. Njegove napore tada nastavi brat mu, Petar Zrinski, uz još neke viđcnije hrvatske plemiće onoga vremena. Upravo je tih godina, a neposredno pred smrt velikih hrvatskih rodoljuba, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, u mjestu Kotoriba živjelo nekih 110 obitelji s ukupno 393 člana, stoje ujedno bio i ukupni broj njezinih žitelja. Poznat nam je i podatak od desetak godina ranije, oko 1660. godine kada je u Kotoribi živjelo svega 33 obitelji. Naravno, daje ovakva ogromna stopa povećanja napučcnosti kotoripskoga kraja bila uvjetovana masovnim naseljavanjem, a ne samo prirodnim priraštajem pučanstva. A tome je najveći razlog svakako bila ogromna sigurnost koju je za život pružala utvrda Kotoriba. I sve ono što se oko i u njoj dešavalo.

Propašću spomenute urote protiv bečkoga dvora i dobrovoljnom predajom njezinih najpoznatijih aktera, odmah su započele neviđene pljačke i razbojstva na njihovim međimurskim i ozaljskim posjedima. Niti Kotoriba nije ostala pošteđena. Tako primjerice iz jednog važnog dokumenta toga vremena, datiranog sa 29.lipnjem 1673. godine, vidljiva je zapljena nekih petstotinjak litara dobroga vina, te svih prihoda od "maltarine" ili carinarnice u utvrdi Kotoriba.

Niti godišnji naturalni i financijski prihod od dvaju nedalekih potoka, Rakovnice i Bistrice, tada prebogatih ribom i rakovima, nije ostao pošteđen. S obzirom, da su zasigurno mnogi kotoripski stanovnici na različite načine radili za ili sa obitelji Zrinski, njihovim nepoštenim direktnim izgonom iz Međimurja, bijahu svi itekako oštećeni i značajno pogođeni. Iako je smrt pokosila samo najviše urotnike, austrijski se dvor itekako surovo, posredno obračunao i sa cijelim priprostim međimurskim pučanstvom, upravo preko zaplijene svih nepokretnih, ali i mnogih pokretnih dobara grofova Zrinskih. U kotoripskome je kraju to bilo još i gore. Bečki dvor ničime baš nije sprečavao mnoge više časnike svoje carske vojske u besramnom i razuzdanom pljačkanju. Najviše su u tome prednjačili pripadnici njemačkih postrojbi, ionako od ranije već stacioniranih u blizini. Zato onaj naziv kotoripskc katastarske čestice "Nemška gat", zasigurno ima mnogo dublje povijesno značenje od njihove, tek puke prisutnosti.

Prestrašeni je međimurski narod, a među inima i mnogi stanovnici Kotoribe, počeo masovno bježati iz svoga rodnoga kraja u inozemstvo. Ne čudi zato podatak o vrlo značajnom i naglom smanjcnji broja kotoripskoga stanovništva. Takvo je stanje potrajalo sve do pred sam kraj 17. stoljeća. Niti kada je 1695. godine bečki dvor odlučio prodati Međimurje, zajedno naravno sa Kotoribom, kako bi namaknuo novac za plaćanje predugog i preskupog rat protiv neumornih Turaka, život se kmetski nije ničime poboljšao. Bijahu to iznimno teška i opasna vremena. Ali, Međimurce, navikao na nedaće života, nije se predavao i malo, pomalo rješavaše svoje nagomilane probleme. No, pljačke i prevare raznih državnih službenika i birova moraše još jako dugo trpjeti, bez pogovora. Da li je upravo otuda određena averzija našega međimurskoga dmšlva prema poreznoj politici Lijepe naše, procijenite sami. Ili, možda još i više sama za sebe govori ona narodna poštapalica, "buj tiho"?!

Tijekom 17. stoljeća, najveći je dio našega Međimurja još uvijek bio dobrano pokriven prekrasnim hrastovim šumama. Prema vrlo starim podacima, u pradavnoj povijesti ovoga kraja, on je gotovo 2/3 bio pod gustim šumama.
Iste su vremenom raskrčili vrijedni Međimurci u stvaranju svoga životnoga mjesta pod
suncem. Naravno, da je drvo predstavljalo  osnovni građevinski materijal toga vremena. Njime su se gradile utvrde Legradske kapetanije, ali i sve one privatne kuće i razni pomoćni objekti.

Gradile su se crkve, mostovi, župni stanovi i sve ono stoje bilo neophodno, podjednako čovjeku, kao i domaćim životinjama.

Tako su i kuće u Kotoribi uglavnom bile drvene i pokrivene slamom ili "šopom" po domaće. Te su stare kuće u pravilu imale po tri prostorije, sobu za dnevni boravak i spavanje, kuhinju i još jednu, često manju sobu. No, nije baš svaki kmet imao upravo takav raspored. Oni siromašniji morali su se zadovoljiti tek sa jednom prostorijom u kojoj su svi spavali. Tu se i kuhalo i praktično se sve životno događalo. Ma kakva osobna intima ili kućni mir. Najvažniji bijaše krov nad glavom. Bio bi sretan dobiti što toplije mjesto zimi, bliže peći ili bolje rečeno onom starinskom načinu kuhanja u kazanu, obješenom iznad otvorenog plamena. Naravno, da sa takvom vrstom materijala, kuće i ostali objekti nikada nisu bili potpuno sigurni od požara. Vatra je mogla buknuti u trenu, te u hipu požderati sav dugogodišnji mukotrpni rad i trud ukućana.


Od kapelice do župne crkve

Kod sedme smo postaje pisali o vatrenim opasnostima pri domovima starih kotoripčana. Ne čude zato mnogi kipići sv. Florijana. zaštitnika od požara, koji redovito bijahu smještani iznad tavanskih prozorčića ili negdje drugdje na starim kotoripskim hižicama. Od kipića do kapelice posvećene ovome ili onome svecu, bijaše tijekom međimurskih minulih cajti tek kratak korak, ali o tome podrobnije u nastavku.

Kada se razmišlja o kapelicama ili možda pilovima kotoripskoga kraja, treba svakako znati, kako u vremena gospodarenja Zrinskih  tvrđava Kotoriba nije imala ništa takvoga svoga.

Znamo naime, da se župna crkva nalazila u Donjem Vidovcu, a u tom je selu onda bilo središte cijele župe kojoj su još pripadali Donja Dubrava, Sveta Marija, Donji Mihaljevec,
utvrda Kotoriba, te jedno danas s lica zemlje potpuno iščezlo seoce, imenom Cvetošinec.
Tako je barem ostalo zapisano u kanonskim vizitacijama do 1669. godine. No. upravo se te daleke godine u crkvenim knjigama, po prvi puta spominje kapelica, "capellae ignoratur in preasidio Coturib". Ali, možda samo u kontekstu ideje vjernika o njezinu skorom podizanju. Jer, dvadesetak godina poslije, točnije 1688. neki crkveni zapisi kazuju, kako se u tvrđavi Kotoriba tek planira podizanje kapelice posvećene sv. Križu.

U to je vrijeme u Kotoribi, na veće blagdane, svete mise održavao župnik iz Donjeg Vidovca. To se odvijalo u jednoj kući. ne zna se danas njezina točna lokacija, pa su tu bile pospremljene i neophodne crkvene potrepštine.

Prvenstveno kalež sa srebrnom pozlaćenom kupom. Dva su posvećena zvona srednje veličine, bila postavljena na četiri drvena stupa izvan zidina utvrde. Iz 1690. postoji, doduše neprovjereni podatak, kako je ipak vrlo bliska bila realizacija podizanja kapelice sv. Križa. A sve to u znak zahvalnosti žitelja Kotoribe što ih je dragi Bog spasio od turske pošasti, jer je upravo tih godina kršćanska vojska zauzela nedaleku Kanižu iz koje su agresivni Turci nemilice i nesmetano provaljivali u Međimurje.

Kapelica sv. Križa svakako u Kotoribi postoji godine 1693., jer se kao takva uredno spominje.
Ali, još je zanimljiviji podatak iz iste godine koji spominje, da se u kotoripskoj tvrđavi nalazi i crkvica sa kipom Blažene Gospe, nekim njezinim slikama na papiru i velikim drvenim križem.

No, moglo bi se ustvari raditi o jednom te istom svetištu, pogotovo što se 1698. godine u Kotoribi spominje samo i izričito kapela sv. Križa. Kapelica se BI. djevice Marije istom spominje u Svetoj Mariji (stari naziv je Altarec), pa je moguća mala pravopisna zavrzlama. Ili možda ne, ispravite me molim vi koji znate više. Kako god, kapela sv. Križa iz Kotoriba bijaše napravljena iz hrastova drveta, te solidno pokrivena hrastovim daščicama. Opisana kapela je začuđujuće velikih dimenzija, što bi moglo značiti, kako su Kotoripčani tih godina ustvari izgradili potpuno novo zdanje. Tim prije što je pod bio potarcan ciglom, a ona ranije spomenuta dva zvona sada već vise u povišem zvoniku, vrlo nalik onome sv. Franje iz Zagreba. Svetište krasi drven retabl oltara posvećenog sv. Križu. Postoji već i groblje ograđeno ogradom od hrastova drveta, ali se tu još nitko tih godina ne pokapa. I godine 1716. crkvena vizitacija strogo označava Kotoribu kao "preasidium", tvrđava, te ne donosi pretjerano novih podataka, niti o kapeli sv. Križa, niti o samom naselju.

Ali, najednom mjestu spominje, kako u samom trgovištu Kotoriba ima oko 100 kuća. I upravo je taj podatak vrlo zanimljiv i povijesno dosta važan. Zašto? Zato, što se Kotoriba spominje kao trgovište! A to je tada označavalo malo veće naselje, sa obrtnicima, trgovcima, sajmovima i tome slično.

Ne zna se, nažalost, koje je točno godine Kotoriba službeno postala trgovište, ali svakako to bijaše početkom 18. stoljeća, prije spomenute 1716. godine. Do tada je u cijelom Međimurju bilo ukupno šest trgovišta, dakle Kotoriba je bila sedmo po redu. Kao poseban ovdje podatak, najstarije takvo trgovište u Međimurju je grad Prelog, u koji je hrvatsko-ugarski kralj Bela III (u Ugarskoj bijaše Bela IV), iznimno daleke 1264. godine doveo razne njemačke i češke obrtnike i trgovce s ciljem općeg poboljšanja gospodarstva i života na ovim našim prostorima. Veliki vizionar, nema što. Hvala mu na tome. Time je svakako udario temelje razvoja obrta i trgovine i u Kotoribi, u kojoj službeno od godine 1892. postoji Obrtni zbor odnosno organizacija obrtnika koja okuplja sve obrtnike kotoripskoga kraja, a i šire. Ali, o tome jednom drugom prilikom.

Sada bih ponovno povukao jednu paralelu, te pripomenuo ponešto o svehrvatskim prilikama iz godina u kojima se trenutno nalazimo, dakle minulih vremena s početka 18. stoljeća.

Najprije, u svibnju 1705., nakon punih 48 godina vladanja, umre kralj Leopold I Habsburg. Onaj isti koji onako bešćutno 1671. godine šatra i uništi dvije najveće hrvatske plemićke obitelji, Zrinske i Frankopane, te se osladi njihovim basnoslovnim imetkom. Naslijedi ga njegov sin, Josip I, koji vladaše do 1711. godine, kada iznenada umre. A još je 1703. godine Franjo II Rakoczv, sin Jelene Zrinski i unuk Petrov, bezuspješno pozivao Hrvate, da se pobune protiv omraženog bečkoga dvora, ali se ovi na to oglušiše. Zato on sa vojskom provali iz Ugarske, te zauze grad Čakovec, ali ga ubrzo prepusti jakim hrvatskim snagama bana Ivana Palffva. Tako zauvijek propade njegov naum, da povrati veliku slavu i svjetski ugled obitelji grofova Zrinskih, kojoj je i sam pripadao po majčinoj strani. Godine 1711. zavlada brat Josipov, Karlo III (kao car njemački nosio je ime Karlo V). Vladaše sve do 1740. godine kada gaje naslijedila njegova kontraverzna kći, velika carica i kraljica Marija Terezija. A to je opet tema za neku drugu postaju naših Međimurskih prošlih cajti.

l život je tekao dalje...

Prošloga smo nastavka minulih cajti Kotoribe spomenuli jedno izgubljeno seoce, Cvetošinec.

Napisao sam pri ovoj kolumni. kako je isti iščezlo sa lica zemlje. Užasna sudbina, zar ne? Biti jedno vrijeme i onda netragom nestati. Brskajući malo dublje ispod naslaga stoljetne prašine, te čitajući među onim vrlo rijetkim retcima pisane međimurske povi jesti, pronašao sam ipak još par sitnih pojedinosti o njemu. Naime, u jednom dosta kratkom popisu kućegospodara donjega Međimurja godine 1716. spominje se ovo seoce svojim imenom, ali kao "totaliter desertus"! U prijevodu, onom slobodnom naravno, to bi otprilike značilo, potpunoma opustošeno.

Najvjerojatnije je to seoce propalo krajem 17. stoljeća, kada su u Međimurju običavale zimovati silne carske i one druge vojske, koje su nemilice i bez  kraja ratovale protiv nemogućih i već pomalo dosadnih Turaka. A svakako nije isključena i određena mogućnost, kako je Cvetošinec nastradao godine 1704., dakle baš onda kada su u međimurski kraj provalile vrlo buntovne mađarske pristaše Franje II Rakoczyia, sina Jelene i unuka Petra IV Zrinskog.

No, nije im pošlo za rukom i mačem povratiti staru slavu, čast i ogromno bogastvo mučeničke obitelji Zrinskih, tako opako nastradale u 17. stoljeću. Dakle, eto nam dokaza, kako u ta opasna vremena nisu bestragom nestajali samo ljudi, jer niti čitava sela nisu ništa bolje prolazila.

Kotoriba na sreću nije bila takove sudbine. Tamo su još godine 1719. njezini žitelji podigli svoju vrlo prostranu i novu kapelu, posvećenu sv.Križu, u kojoj je za svetih misa moglo lije
po stati oko 5(X)-njak ljudi. A te je iste godine u mjesecu majušu ili svibnju, cijelim Međimurjem zagospodarila češka obitelj Althan, točnije grof Mi-halj Ivan i supruga mu, grofica Marija Ana r.Pignatellv. Cijelo su to impozantno imanje, a naravno da mislim na Međimurje, dobili na poklon od kralja Karla IH. Prije je njih našim prcmilim krajem, kao zakupljenom zemljom, gospodario Ivan grot Čiku-lin, ali očigledno loše, jer mu ga kralj oduže prije isteka zakupa i pokloni Althanima. Razlog cijeloj toj iznenadnoj zbrci bijaše vrlo trudna
markiza Marija Ana, ustvari omiljena kraljeva ljubavnica, koju je grof Althan samo formalno oženio. Čak su mu i tri sina nevjerovatno bila nalik mlađahnom Karlu IO. Svi su nosili prezime Altan, ali bijahu jake hab-sburgove krvi. No, bez ikakvih prava na prijestolje. Tih su godina u kojima se upravo nalazimo, u Međimurju postojala tri uređena oblika ljudskih naselja. Bijahu to grad, trgovište i selo. Gradovi su bili mjesta s većim brojem stanovnika, ne uvijek i nositelji župa, u kojima su uglavnom obitavali trgovci i obrtnici, te pred-
Prošloga smo nastavka minulih cajti Kotoribe spomenuli jedno izgubljeno scocc, Cvcto-šinec. Napisao sam pri ovoj ko-lumni. kako je isti iščezlo sa lica zemlje. Užasna sudbina, zar ne? Biti jedno vrijeme i onda netragom nestati. Brskajući malo dublje ispod naslaga stoljetne prašine, te čitajući među onim vrlo rijetkim retcima pisane međimurske povi jesti, pronašao sam ipak još par sitnih pojedinosti o njemu. Naime, u jednom dosta kratkom popisu kućegospodara donjega Međimurja godine 1716. spominje se ovo seoce svojim imenom, ali kao "totaliter desertus"! U prijevodu, onom slobodnom naravno, to bi otprilike značilo, potpunoma opustošeno. Najvjcro-vatnije je to seoce propalo krajem 17. stoljeća, kada su u Međimurju običavale zimovati silne carske i one druge vojske, koje su nemilice i be/. kraja ratovale protiv nemogućih i već pomalo dosadnih Turaka. A svakako nije isključena i određena mogućnost, kako je Cvetošinec nastradao godine 17()4., dakle baš onda kada su u međimurski kraj provalile vrlo buntovne mađarske pristaše Franje II Rakoczvia, sina Jelene i unuka Petra IV Zrinskog. No, nije im pošlo /a rukom i mačem povratiti staru slavu, čast i ogromno bogastvo mučeničke obitelji Zrinskih, tako opako nastradale u 17. stoljeću. Dakle, eto nam dokaza, kako u ta opasna vremena nisu bestragom nestajali samo ljudi, jer niti čitava sela nisu ništa bolje prolazila. Kotoriba na sreću nije bila takove sudbine. Tamo su još godine 1719. njezini žitelji podigli svoju vrlo prostranu i novu kapelu, posvećenu sv.Križu, u kojoj je za svetih misa moglo lijepo stati oko 500-njak ljudi. A te je iste godine u mjesecu majušu ili svibnju, cijelim Međimurjem zagospodarila češka obitelj Althan, točnije grof Mihalj Ivan i supruga mu, grofica Marija Ana r.Pignatelly.

Cijelo su to impozantno imanje, a naravno da mislim na Međimurje, dobili na poklon od kralja Karla III. Prije je njih našim premilim krajem, kao zakupljenom zemljom, gospodario Ivan grof Čikulin, ali očigledno loše, jer mu ga kralj oduže prije isteka zakupa i pokloni Althanima. Razlog cijeloj toj iznenadnoj zbrci bijaše vrlo trudna markiza Marija Ana, ustvari omiljena kraljeva ljubavnica, koju je grof Althan samo formalno oženio.

Čak su mu i tri sina nevjerovatno bila nalik mlađahnom Karlu III.  Svi su nosili prezime Altan, ali bijahu jake habsburgove krvi. No, bez ikakvih prava na prijestolje. Tih su godina u kojima se upravo nalazimo, u Međimurju postojala tri uređena oblika ljudskih naselja. Bijahu to grad, trgovište i selo. Gradovi su bili mjesta s većim brojem stanovnika, ne uvijek i nositelji župa, u kojima su uglavnom obitavali trgovci i obrtnici, te predstavnici izvršnih birokratskih aparata državne vlasti.

Na selu su naravno živjeli kmetovi, obrađujući svoju zemlju i baveći se stočarstvom, u prvom redu svinjogojstvom.

Između statusa grada i sela, bijahu trgovišta, gradići ili varoši, čiji su se žitelji bavili i sa poljoprivredom i sa trgovinom i obrtom.

Takvo mjesto bijaše i Kotor-varoš ili Kotoriba. Kanonska vizitacija iz godine 1747. ostavila nanije trajni zapis o tome, kako kotoripska kapela sv.Križa ima već tri oltara, a u drvenom zvoniku smještenom odmah iznad glavnoga ulaza zvone tri zvona.

Godine 1768. i izvan utvrde Kotoribe, započinje gradnja nove zidane kapele posvećene bl. Djevici Mariji Žalosnoj. Bijaše to upravo na onom istom mjestu gdje se danas nalazi župna crkva. Na ulaznim vratima u crkvu, i danje danas uočljiva uklesana godina 1776., što vjerovatno znači, kako je i tada kapela, odnosno kasnija crkva, još bila u izgradnji.


Osamdesetih godina 18. stoljeća kapela već bijaše dobrano dovršena, ali još uvijek ne do kraja, pa je pet zvona visjelo na improviziranim stupovima pokraj nje. Dana 5. rujna 1784. godine kapela sv. Križa bijaše i službeno posvećena. T

aj je povijesni događaj za župljane toga kraja ovjekoviječen na kamenoj spomen ploči, postavljenoj danas iznad vratiju sakristije, na lijevom zidu svetišta. Piše: "Kapela u trgovištu Kotoriba, posvećena sv.Križu s pobočnim oltarima sv.Nikole biskupa i sv.Florijana, svečano je posvećena...". I potom slijede već pomenuti datum i godina. Upravo je ta kapela osnivanjem samostalne župe u Kotoribi godine 1789. postala župna crkva. Iz crkvenih zapisa za 1793. godinu doznajemo, kako je trgovište Kotoriba te pomenute 1789. godine dobilo velebnu i lijepu novu crkvu, prije izgledom i arhitekturom baziliku nego tek župnu crkvu.

Bijaše dobro građena, pokrivena crijepom i u svetištu potarcana rezanim kamenom. Glavni oltar je posvećen bl.Djevici Mariji Žalosnoj, a pobočni u crkvenoj lađi, sv.Nikoli i sv.Florijanu.

Već postoji i kor na kojemu se nalaze prekrasne orgulje sa 12 registara. Onih ranije već pomenutih pet zvona, sada strpljivo vise u ovećem zidanom zvoniku. Župnoga stana još nije onda bilo. Ograđeno i uređeno groblje nalazi se izvan trgovišta. Tu se već spominje i kameni kip sv.Ivana Nepomuka.

Poput mnogih drugih međimurskih crkava, ova današnja župna crkva u Kotoribi, jednobrodna je građevina, vrlo jednostavnog vanjskog izgleda. Ta se najveća crkva u Međimurju smjestila na južnoj periferiji mjesta. Dobro je osvijetljena sa dva niza prozora, većim donjim i nešto manjim gornjim. Unutrašnjost je sakralna priča za sebe. Prepuna likova i kipića katoličkih svetaca s visokim i lijepim tabernakulom ili svetim hraništem na kojemu se nalazi Marijin kip.

Sredinom retabla dominira veliko raspelo sa anđelima koji lebdeći hvataju Isusovu krv. Tu je i stara propovijedaonica, napravljena 1781. godine što se razabire iz pripadnog latinskog teksta u kartuši. A još bih podosta mogao ovdije opisivati župnu crkvu bl.Djevice Marije Žalosne u Kotoribi, ali vas jednostavno pozivam daje istom posjetite i sami se ispunite njezinim ljepotama. I duševnim mirom.


Mjesno groblje postoji od 1790. godine

Istražujući povijest župne crkve Kotoribe, naišao sam na još podosta zanimljivosti s kraja 18. stoljeća, koje je Međimurcima ipak bilo dobro, prvenstveno zahvaljujući dugim godinama mira, jer nije više bilo stalnih i opasnih upada Turaka, koji su tada polako nestali sa svjetske scene ratnih velesila.

Tako nalazim i podatak, da od godine 1791. u trgovištu Kotoriba, orguljašku službu vrši izvjesni Juraj Lehpamer, rodom iz Samobora. Bijaše obrazovan, govoriše još latinski i njemački, pa je obavljao i službu tajnika cijelog trgovišta.

Podučava nekoliko dječaka, ali zgrade škole još tada nije bilo. Ostalo je zabilježeno, kako pučanstvo nije baš previše rado dopuštalo svojoj djeci odlazak na školski nauk. Kako tipično i neka se nitko ne uvrijedi, ali se posljedice takvog uskog razmišljanja u Međimurju vide još i dan danas. I tko zna, gdje će im biti kraj. Orguljaš Juraj je za svoj rad dobivao godišnju plaću od nekih 85 forinti, te je posjedovao jednu livadu ijedan ral oranice. Za sudjelovanje kod sprovoda ubirao je 21 krajcer, za pjevanje kod misa zadušnica 15 krajcera. a pri božičnom blagoslovu kuća, pri svakoj po jedan krajcer.

Spomenuta godina 1791. zanimljiva je još po nečemu.

Tada je naime Međimurje, od grofova Althan, nakon pune 71 godine njihova gospodarenja, kupio Juraj grof Festetić de Tolna i to za jedan milijun i šesto tisuća forinti. Upravo su mu ona, u prošlom broju spomenuta tri brata "kraljevske krvi", Mijo, Franjo i Maksimilijan Althan to omogućila, jer nisu kao vrlo loši gospodari, više mogli namirivati svoje nagomilane dugove. Dakle, i Kotoriba tako pripade novom čakovečkom vlastelinu, grofu Festetiću.
U vrijeme pogibije Zrinskih, trgovište broji nekih 110 obitelji, ali već stotinjak godina kasnije, oko 1771. tu živi 232 obitelji s ukupno 1163 stanovnika. Godine 1802. već ima 1725 žitelja u 263 kuće. Svaka je ta kuća tada još godišnje plaćala po tri krajcera svome nekadašnjem župniku iz Donjega Vidovca.

Kotoripski je župnik pak od njega imao pravo dobiti 120 forinti godišnje potpore, te još toliko od tzv. vjerozakonske zaklade. I prolazile su godina za godinom, ljudi kotoripskoga kraja su se rađali, ženili, veselili, radili, bolovali i umirali.

Kotoriba je praktično od samoga početka svoga postojanja, onoga kada još bijaše tvrđavom, imala svoje groblje. To nam dokazuje jedan crkveni zapis iz daleke 1690. godine, gdje je ostalo zabilježeno, kako su žitelji izrazili izričitu želju podići svoju kapelicu upravo na polju, gdje je prije postojalo groblje za katolike i protestante.

S obzirom da se u kanonskoj vizitaciji iz 1698. godine spominje, kako se oko kapele sv. Križa ne pokapaju mrtvi, to može samo značiti, da su žitelji Kotoribe svoje mrtve pokapali na župnom groblju u Donjem Vidovcu. Tek se oko 1747. godine po prvi puta nailazi na pismeni trag o kotoripskom groblju. Ono se nalazilo u blizini rijeke Mure, vjerojatno vrlo blizu nekadašnje pozicije stare utvrde, "praesidium Coturib". U ona stara vremena, groblja su isključivo pripadala nadležnosti crkve, koja se i brinula o njihovu osnivanju, uređivanju i održavanju.

Tako to bijaše sve do sedamdesetih godina 18. stoljeća, kada je car Josip II zbog zdravstvenih razloga, odredio zatvaranje svih groblja uz crkve i njihovo otvaranje podalje i izvan naseljenih mjesta. Kada je to točno obavljeno u trgovištu Kotoriba ostaje povijesna tajna, ali se kakva takva godina dade naslutiti iz crkvenih zapisa za godinu 1793. Naime, tu piše, kako je kotoripsko groblje dobro ograđeno i izvan mjesta, te da ga čuva kip sv. Ivana Nepomuka. A to je upravo ovo današnje mjesno groblje Kotoribe.

A mi ćemo ovdje nastaviti u onom novom ruhu kojega već neko vrijeme prakticiram, a taj je opisivanje ljudi i događaja, suvremenika godina kojima predstavljamo postaje minulih cajti Međimurja. Ovoga sam se puta odlučio za kralja Josipa II Habsburga, starijeg sina Marije Terezije i njezinog dugogodišnjeg suvladara. On je zasjeo na austrijsko prijestolje godine 1780. No, imao je vrlo veliki osobni problem, bijaše bez djece. Prva mu je supruga, Isabelaod Parme, umrla vrlo mlada. Ista ga zla sudbina zadesi i sa drugom ženom, bavarskom vojvotkinjom Marijom Josipom. Nemajući dakle vlastite svoje obitelji i nasljednike, potpuno se i vrlo predano posvetio samo svojoj kraljevskoj državi. U svjetskoj je povijesti ostao zapamćen po silnim reformama.

Svoju je kraljevsku osobu želio nametnuti neprikosnovenim vladarom nad zemljama svoga ogromnoga kraljevstva, a sve podanike krune vremenom pretvoriti, ni manje ni više nego u Nijemce.

Svoje je reforme započeo sa katoličkom crkvom. Tako godine 1782. ukine Josip II sve samostane, njih ukupno 624 sa preko 20.000 redovnika i opatica. Najgore su prošli Pavlini koji ostade bez 37 svojih samostana, čija se vrijednost procijenila na basnoslovno velikih onda 10  milijuna forinti. Godinu dana kasnije ukine sve biskupske bogoslovne škole. Time definitivno navuče na sebe ogorčenje vjernika. Već 1785. dozvoli kmetovima slobodu selidbe, vjenčavanja, polazak škole, učenje zanata, raspolaganje pokretnim dobrima, te prodaju vlastite zemlje, a sve to bez ikakve potrebe za odobrenjem svojih vlastelina. No, ove spomenute i mnoge još kraljeve reforme, uništi njegova vrlo loša vanjska politika, protiv Prusa i Nizozemaca, a pogotovo protiv Turaka. S njima 1788. i teško zarati, želeći pod svoju krunu staviti Srbiju, Bosnu i Hercegovinu. Ali, bi pritom jako vojno poražen, a i sam se razboli od sušice. Početkom godine 1790. umre u 49. godini starosti. Sam je sastavio epitaf na svome nadgrobnom spomeniku: "Tu počiva vladar, koji je kod čistih namjera bio tako nesretan, daje vidio, kako mu propadaju sve njegove osnove".


Mitnica, a što je to?

Vi koji slučajno (ili namjerno) ne znate, gdje je Kotoriba, ipak ćete se morati složiti s mojim razmišljanjem, kako baš svako pogranično mjesto na svijetu zasigurno baš oduvijek ima carinarnicu.
Štoje to, nadam se da svi znamo. Dakle, svakako ste već zaključili, kako je mjesto interesa naših Međimurskih prošlih cajti negdje vrlo blizu službenih teritorijalnih granica Lijepe naše.

Carinarnica ili mitnica u Kotoribi gotovo da egzistira od samih početaka njezina postojanja.

Poput mnogih drugih feudalnih gospodara, tako su i graditelji "praesidium Coturib", veliki gospodari Međimurja grofovi Zrinski, između ostaloga imali pravo podizati na svome području mitnice (carinarnice), te ubirati razne vrste poreza i prireza za prijevoz roba svojim teritorijem. Takva se vrsta nameta, koji danas ipak spada čistam u državna posla, nekada u našem narodu različito zvao. Maltarina, vratarina, tridesetnica, mitnica ili harmica, tek su neki od češćih naziva za ono što danas svi poznajemo pod terminom carina. Ako baš želite preciznije objašnjenje, onda vam se carina na uvoz stranih roba nekada nazivala maltarina, tridesetnica ili harmica, a porez pri prometu domaćom robom vratarina. No, ako kod ovog posljednjeg imena malo više promislim i primijenim neka svoja trgovačka znanja, ipak me to asocira na ovaj naš današnji PDV, a koji je nekada bio porez na promet.

Sam naziv tridesetnica svakako dolazi od ubiranja poreza u visini od tridesetog dijela vrijednosti robe ili jednostavnije rečeno 30%. Harmica je ustvari tek mađarski naziv za tridesetnicu, a carina se upravo tako zove, jer se ubirala za samoga cara. S obzirom, da je i dan danas tako zovemo, postavlja se pitanje, da lije careva zaista nestalo ili možda ne ili se tek drugačije zovu. Recimo država. Maltarina dolazi od njemačke riječi "Maut", a mitnica od "Miete". Ijedno i drugo u prijevodu znači porez na prolaz ili porez na uživanje nekog posjeda.

Kako god, u ta minula vremena ubiranje tih vrsta nameta nije bilo baš previše jasno i precizno razgraničeno, pa su se porezi i na domaću i na uvoznu robu ubirali zajedno. Mislim, da onda nikoga nije previše brinuo točan naziv, više je to bilo usmjereno k njegovoj novčanoj vrijednosti. Ubiralo se najčešće na cestama, prijelazima preko rijeka ili na ulazima u gradove i trgovišta.

Općenito gledano, mitnice se u Međimurju po prvi puta spominju u Nedelišću i Murskom Središću oko godine 1498. Ta su mjesta onda bila carinski prijelazi tadašnje Kraljevine Slavonije. U doba već pomenutih Zrinskih, postojalo je nekoliko službenih mitnica širom Međimurja.

Tako iz onog famoznog popisa zaplijenjenih dobara nakon propale Zrinsko-Frankopanske urote, a koji je rađen godina 1672.73. doznajemo, kako su prije Zrinsko ostvarivali određeni prihod ubiranjem tridesetnice (telonium), vratarine (portus) i brodarine (traiectus). Uz mjesta Legrad, Čakovec, Nedelišće i Mursko Središće, spominju se tridesetnica i vratarina u Kotoribi. Legrad, Kotoriba i Mursko Središće su mjesta na rijeci Muri, pa je svakako bilo normalno ubiranje brodarine ili kako je lijepo u svojoj knjizi naziva pavlin Josip Bedeković, trajektus.

Iako je danas pojam trajekta već poznat i vrapcima na grani, ipak bi malo primjerniji naziv bio skela ili kompa. Jer, o tome se ustvari onda i radilo. U malo modernija vremena, niti naziv skelarina nije bio za odbaciti. Posebno su za mitnice onih prastarih vremena zanimljive zemljopisne karte.

Na njima su iste gotovo obavezno bile ucrtavane, jer su bili nekakvi profitni centri, svakako vrlo bitni i zanimljivi vlastelinima. Promarajući neke takve karte, lijepo se uočavaju carinski prijelazi preko rijeke Mure, pa tako recimo Kotoriba sredinom 18. stoljeća ima čak dva takva mjesta.

No, u svakom slučaju je Legrad bio po tom pitanju najatraktivniji. Imao je čak četiri mitnice, dvije na Muri prema Mađarskoj, jednu na Dravi prema toj istoj Mađarskoj, te jednu na Dravi prema Podravini. Pravi carinski raj, zar ne? A sve tako jako blizu. Nisam pronašao podatak, da lije ondašnjim mitničarima ili carinicima bila dovoljna centralna zgrada za obavljanje svoga posla ili su imali četiri manje. No, kako god daje onda bilo, posla im svakako nije nedostajalo, gledajući na broj tih prijelaza, a valjda i solidnoga robnoga prometa. Dobar posao, nema šta, ti samo sjediš, a novci polako i sigurno pristižu. A trebaš samo podići rampu i to je to. Cool!

Tijekom druge polovice 18. stoljeća je rijeka Drava još uvijek tekla svojim starim, izvornim koritom na jugu, ali i novim na sjeveru, pa je mitničkog posla uvijek bilo dovoljno. A i činjenica, kako je praktično onda glavna cesta od Čakovca prema mađarskoj Velikoj Kaniži (Nađkaniži) prolazila kroz Kotoribu, daju tome mjestu vrlo važnu ulogu graničnog prijelaza, kako u one prošle cajte, tako i dan danas.

Izgradnja željezničke pruge samo je još dodatno ojačala njezinu važnu ulogu u razvoju Međimurja i šire. Jer, trgovina ne poznaje nikakve granice, ali itekako treba granične prijelaze za svoje širenje. A kada smo već kod tako važne i nadam se zanimljive teme kao što su carinarnice, sve me to nekako podstiče na razmišljanje o obrazovanosti ondašnjih starih mitničara. Nije to uopće za zanemariti, pa stalno su trebali nešto računati i pisati, a mi ipak govorimo tu o sedamdesetim godinama 17. stoljeća, kada ruku na srce i nije bilo baš previše pismenih ljudi. Iako ih je očigledno bilo. Zahvaljujući svakako nekakvim školama, kakvim takvim. Ali, o tome u slijedećem nastavku prošlih cajti Kotoribe.


Školstvo naše nasušno!

Prošli puta, pri posjeti jedanaestoj postaji mjesta Kotoribe, spomenuo sam njezino školstvo. Prvim se mjestima takvoga tipa obrazovanja ili praškolama na ov im našim prostorima, oduvijek podrazumijevaju župne crkve. Normalno, prvi su učitelji svakako bili župnici. Početkom 17. stoljeća tu ulogu polako preuzimaju orguljaši, kantori ili školniki.

Poznat nam je i onaj stručniji naziv za njih, "ludi magistri". Njihov je prvenstveni zadatak bio, da svojim sviranjem i pjevanjem uljepšavaju sva bogoslužja. No, mnogi od njih bijahu učeni ljudi, govoriše strane jezike, pa je vrlo logično bilo podučavanje djece čitanju, pisanju i računanju. Naravno, za taj su posao dobivali plaću, u novcu ili naturi, najčešće od vjernika ili od općine. Župnici su tek nadgledavali njihov rad. Prema tome, orguljaška ili kantorska služba odavno bijaše crkvena, te je takva s pravom tretirana u svim povijesnim ispravama. Pogotovo onim iz kanonskih vizitacija.

Tako za godinu 1660. doznajemo, da pri župi kojoj tada pripada Kotoriba, orgu-Ijašku službu obavlja izvjesni Ivan Horvat. Za taj posao ubire jedan groš od svake kuće. Dječake nije podučavao. Zanimljivo, on je uje-dino služio i kao vojnik kod grofa Nikole Zrinskog. Tako je barem ostalo zapisano. Listajući dalje mnoge crkvene zapise iz 17. i 18. stoljeća, nigdje ne nailazim na podatak, da bilo koji orguljaš podučava djecu u Kotoribi. Mogu zato teška srca konstatirati ovdije, kako je u ta daleka vremena mjestom na rijeci Muri vladala opća nepismenost.

To sam povezao i sa onim podatkom od ranije, kada je negdje ostalo zapisano, kako stariji kotoripčani jednostavno ne dozvoljavaju svojoj djeci odlazak u školu. Mnogo su im važnija onda bila pri hiži, za obavljanje bezbrojnih kmetskih poslova. Sebično ili ne, s vizijom ili bez nje, procijenite sami. Ta se opaka činjenica ipak ne može u potpunosti generalizirati na cijelo Međimurje.

Dobrih je primjera  itekako značajno mnogo. Recimo u Lopatincu se prvi orguljaš spominje već 1640. godine, u Štrigovi 1649., u Selnici 1688 itd. Tih se godina spominju i pojedine školske zgrade, primjerice u Prelogu, Maloj Subotici, Belici ili Sv.Martinu na Muri. Znajući kako su se ondašnji župnici jako brinuli, da župne crkve imaju orguljaše, logično je za pretpostaviti, kako tada kapele po drugim mjestima to nisu imale. Osim zvonara, naravno. Ali, kako su i mnogi orguljaši ujedino bili i zvonari, tko bi ga točno znao. No, ipak zato možemo mirne savjesti uzeti za podatak, kako je Kotoriba dobila svoga   prvog   službenog orguljaša upravo one godine kada je postala samostalnom župom dakle 1789.

Uz to, a već sam ga ranije spominjao, u Kotoribi je od godine 1791. orguljašku službu obavljo Juraj Lehpamer, kojega zbog njegove naobrazbe i dobrog podučavanja djece, bez ikakvih problema možemo smatrati prvim službenim učiteljem u Kotoribi. On je postavio temelje jednom trajnom kontinuitetu koji se održao do današnjih dana. Godine 1822. doduše još nema školske zgrade, ali tadašnji kantor poučava četvero djece "legere et rcribere" odnosno čitanju i pisanju.

Za razumijevanje razvoja školstva u Kotoribi,  sakako su najvažniji podaci crkvene vizitacije iz mjeseca svibnja 1841. godine. U njima se navodi, kako još 1800. godine "in Parochia Maria Doloresa in oppido Kottory" bijaše otvorena trivijalna škola sa dva razreda i to za sedamdesetak učenika, djevojčica i dječaka u dobi od 8 do 12 godina starosti.

Tu su se učili hrvatski, mađarski i latinski, čitati i pisati, te naravno računati. Svoje je izvješće vizitator zaključio vrlo važnim riječima: "djeca domaća marljivo pohađaju školu". Kako je to lijepa muzika za svačije uši, a ova je pjesma ispjevana prije više od 200 godina. A samo još prije sedam godina, sjećate li se one čudne 1793., kada je bilo zapisano, da žitelji Kotoribe nerado šalju svoju djecu u školu.

Značajna promjena, nema šta. No, nije nimalo čudna, ako ponovno ovdije povučemo pomalo već tradiconalnu paralelu s ostalim svijetom. Mislim da najveća zasluga tako nagle promjene u poimanju važnosti školstva kod žitelja Kotoribe, zasigurno ima carica Marija Terezija i njezin program svekolikog uvođenja pučkih škola širom svoje Monarhije. A tih je godina sa samih početaka 19. stoljeća sudbinama naših Ijudu već vladao kralj Franjo I (1792-1835). Meni je osobno on jako mio, jer je mome pretku, Mathiasu Prebegu, godine 1792. udijelio ugarsko plemstvo za vojne zasluge. No, vjerujem kako je taj kralj još toga mnogo važnijeg učinio za naše drage hrvatske krajeve. Recimo, godine se 1797. odrekao Belgije i talijanske Lombardije, a u zamjenu za Istru i Dalmaciju. Ili, od 1804-1809. bijaše od Karlovca do Rijeke izgrađena prekrasna cesta, poznata "Luizijana". Još se 1806. odrekne naziva cara njemačkoga i sav se posveti svome kraljevstvu. I možda bi još toga napravio za svoj narod, da opaka sudbina ne učini svoje. Jer, godine 1809., dana 13. svibnja uđe u Beč nezasitni Napoleon. Kralj se Franjo I moraše odreći svih svojih zemalja južno od rijeke Save. Hrvatima poruči: "morao sam vašu zemlju žrtvovati na korist cjelokupnosti monarhije svoje".

Tako se hrvatske zemlje raspolo više. Slavonija i Hrvatska sjeverno od Save ostadoše Austriji. Primirje, Gorski Kotar, Banovinu i sve između rijeka Kupe i Save pograbiše Francuzi. Pa, zar vas još uvijek čudi ta naša očita razlika u mentalitetu. Jedni, oni sjeverni samo marljivo rade i zgrću dobra, a drugi, oni južni, vole pjesmu, ribu i dobro vino. Kao Austrijanci i Francuzi. Ali, tako je to onda bilo i ostavilo podosta dubokih brazda u dušama i glavama nas ljudi, podjednako o-nih sa kontinenta kao i onih s mora. No, mi smo još uvijek jedan te isti narod. Hrvati.

Tek ponešto još o razvoju školstva i sakralne kulture

Pri predstavljanju razvoja školstva u kotoripskome kraju, nalazimo se u godini 1853. Kotoriba tada broji 2683 žitelja, a školu pohađa 161 učenik. A mjesto gdje je u Kotoribi još godine 1840. bila izgrađena školska zgrada, najvjerojatnije se nalazilo na današnjem uglu Glavne i Školske ulice. Nagle promjene u ukupnom razvoju obrazovanja evidentne su 1864. godine. Tada škola već ima dva cijela razreda i čak dva učitelja, starijeg Grgura Gudlina i mlađeg Josipa Maletića.

Zanimljivim mi se učiniše ondašnji nastavni predmeti, katekizam, biblijska povijest, čitanka, aritmetika, pamćenje, vještina pisanja, opis zemlje, glasno govorenje, te osnove računanja i pisanja. Ne mogu, a da ne pripomenem. kako me je ono "glasno govorenje" nasmijalo, iako se svakako podrazumijeva sposobnost točnog izražavanja i vježbanje glasovnih mogućnosti. Ondašnji su oratori općenito bili vrlo cijenjeni, dok neki ovi današnji, baš se samo deru u bukvalnom smislu. I ništa pametno ne vele.

Uglavnom, kotoripska škola oko 1866. ima tri učionice i novi novcati. vrlo moderni namještaj. Školske godine 1885/86. nastavu pohađa 242 učenika, a podučava ih učitelj Josip Steinauer (č. Stajnauer). Učenici se uglavnom dobro uče, ali redovito i masovno izostaju s nastave, pogotovo u vrijeme ratarskih radova!

Godine 1887. se u Kotoribi pokušalo s otvaranjem tzv. Voćarske škole. To tada bijaše vrlo popularni trend. Sadilo se i cijepilo jabuke, kruške, šljive, orahe i dudove. No, nažalost sve to nije previše dugo trajalo, iako je bilo vrlo dobrih rezultata. Zbog povećanog broja polaznika škole, njih nekih 400 učenika, godine 1893. dograđenje prizemni dio i izgrađen prvi kat. Tako ustvari današnji izgled stare puške škole u Kotoribi potječe svojom arhitekturom iz tih vremena s kraja 19. stoljeća.

U vremenu trajanja te adaptacije, nastava se održavala u kući Vinka Sovica. Godine 1912. dograđcnom bijaše zgrada sa učiteljskim stanovima.

Vrlo je važan događaj za razvoj kotoripskoga školstva, dolazak časnih sestara milosrdnica godine 1901. One su dopuštenjem zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića službeno preuzele izobrazbu ženskog dijela učenika.

Bijahu to s. Felicisma Katanec, s. Adalberta Stanja, te s. Filothea i s. Emanuela. Kada je godine 1902. umro jedan od redovitih učitelja, nastavu u prvom muškom razredu preuzima s. Mileva Malek. Ovo obrazovno djelovanje časnih sestara ostavilo je vrlo vidljivoga traga kod vjernika Kotoribe. Sestre bijahu vrlo omiljene, posebice kod djevojaka onoga vremena, pa uopće ne čudi podatak iz 1909. godine, kada je pedesetak mladih kotoripskih djevojaka bilo u njihovu samostanu. No, i ta se etapa razvoja kotoripskoga školstva privela neminovnom kraju, pa kada su časne sestre milosrdnice otišle iz Kotoribe, pučku je školu pod svoje preuzela općina. Ali, dakako, s mnogo manje entuzijazma i kvalitetnih rezultata u budućim naraštajima školaraca.

Međimurje i Kotoriba oduvijek bijahu sastavnim dijelom Europe, podjednako u onim političkim, kako i religijskim promjenama. Ovo posljednje povezano je s osnivanjem onda vrlo popularnih pobožnih udruga, bratovština, sredinom 18. stoljeća u svijetu.

Prvu takvu Bratovštinu kršćanskog nauka nalazimo u Kotoribi godine 1779. Bila je postavljena pod zaštitu sv. Benedikta. Slijedeća je bila Bratovština od pojasa, tzv. cordigieri (č. kordigieri), koju su vodili franjevci, pod zaštitom Marije Djevice Žalosne. Kasnijih stoljeća, točnije oko godine 1879. u Kotoribi još djeluju dvije nove bratovštine, ona Presvetog Srca Isusova i Svete krunice. Godine 1907. utemeljen bijaše Treći red sv. Franje, a 1908. Katolički pučki savez. Do pred početak prvoga svjetskoga rata bilježimo još Marijinu kongregaciju mladića, te Vojnu sv. Križa.

No, nisu tih godina u Kotoribi više postojale sve ovdje spomenute bratovštine. Neke su od njih jednostavno nestale u novijem vremenu i prostoru. One preostale bratovštine polako su u duhu modernih vremena išle za trenutkom, pa je tako u sklopu Katoličkog pučkog saveza 1911. godine bila osnovana Vjeresijska udruga, unutar koje su članovi saveza (njih onda oko 460), mogli uz male kamate posuđivati novac. Već prve godine po osnutku, udruga je svojim članovima osigurala nekih 40-tak vagona ogrjcvnoga drva. Eto, solidarnost je na djelu bila još i mnogo prije onih postratnih vremena bivšega sistema u obliku radničkih sindikata. Katolički je savez imao ozbiljne namjere u Kotoribi utemeljiti i Zadružni dućan odnosno posebnu prodavaonicu na malo za članove, ali nisu uspjeli, najvjerojatnije iz čisto financijskih razloga.

Do 1916. godine kotoripskim župnikom bijaše Juraj Lajtman, ali je zbog svog izrazitog hrvatstva bio trn u mađarskim očima, pa je morao svoju službu nastaviti u Dekanovcu. Njegovu je službu u Kotoribi tada preuzeo tadašnji dekanovski župnik, Mađar Ferdinand Erbrenreich (č. Erbrenraih) koji je ipak svojim poštenim djelovanjem do 1931. godine, duhovno i materijalno obogatio Kotoribu. A kada smo eto, barem trenutkom prisutni pri sakralnim temama, iskoristio bih taj moment i napisao par riječi o sakralnim spomenicima krajputašima u i oko Kotoribe.

Pritom se ne bih više vraćao na onaj najstariji, kapelu sv. Križa iz 1688. ili već spomenuti kameni pilek sv. Ivana Nepomuka iz 1790., te križ iz 1822.. oba na groblju.

Od godine 1841. se uz samu župnu crkvu spominje dobro očuvana statua sv. Križa, a u sredini sela statua Presvetoga Trojstva. Upravo me ovaj sakralni spomenik najviše zainteresirao, pogotovo što smo u nekom od prošlih nastavaka objavili njegovu izvornu fotografiju, prije nego je neki neoprezni Šofer učinio nesagledivog kulturološkog kvara.

To impozantno djelo, rad svakako vrlo kvalitetnog starog majstora, naprosto dominira okolišem sa centralnim stupom na kojemu je Presveto Trojstvo, a ispod je pet kipova svetaca, sv. Rozalije, sv. Roka, sv. Nikole, sv. Antuna Padovanskog i sv. Florijana. Ovaj sakralni spomenik istinski je svjedok stoljetnoga prisustva katoličke vjere u kotoripskom kraju, pa nadasve zaslužuje što brži popravak u što originalnijem svjetlu, kako bi ponosno zauzeo svoje iskonsko mjesto među vjernicima ove stare župe.




Ponešto i o općoj kulturi

Otkako je reformatorski nastrojeni kralj Josip II Habsburg godine 1782. ukinuo pavlinski red, iskazao se Međimurjem značajni nedostatak duhovnih lica, jer su tu ispomoć župnicima ranije svesrdno činili upravo svelojelenski Pavlini. Zato zagrebački biskup dr. Maksimilian Vrhovac službeno zamoli kralja Josipa II za povećanje broja međimurskih župa. Kralj usliša molbu, te odobri osnivanje devet novih župa. Tijekom godina 1789. i 1790. bijahu utemeljene potpuno nove međimurske župe i to Dekanovec, Draškovec, Dubrava, Goričan, Kotoriba, Macinec, Mihaljevec, Sveta Marija i Vratišinec.

No, iako je ovaj postupak utemeljenja novih župa opće poznati podatak iz međimurske povijesti, konkretnih pisanih dokumenata o utemeljenju same župe Kotoriba nema tj. uopće ne postoje.

Čudno, ali je upravo tako. Postoji doduše nekoliko isprava s datumom nastupa prvoga kotoripskoga župnika, a taj je bio 29. studenoga 1789. godine, gdje su upisani neki njegovi zakonski prihodi. Eto, iz toga proizlazi i podatak, kako je dotadašnja područna kapela župne crkve iz Vidovca, upravo toga dana pravno i formalno postala i sama župnom crkvom. O izgledu same kapele već sam dosta pisao.

Iz famozne kanonske vizitacije godine 1793. doznajemo, kako je nova kotoripsaka župna crkva bila "magnifica et architec-tura excellenti" ili pojednostavljeno rečeno, prekrasno sakralno zdanje. Iznad glavnoga oltara posvećenog Majci Božjoj Žalosnoj visjela su tri lijepa lustera-svijećnjaka. Sakristija bijaše vrlo dobro opskrbljena sa prostranim oslikanim ormarom, dvanaest misnica raznih boja, raspelom sv. Križa, te autentičnim relikvijama. Na koru još uvijek postoje stare orgulje s dvanaest registara. Krstionice još nema, pa se sveta voda čuvala u sakristiji, a sveto ulje u župnome stanu. Isti je bio podosta udaljen od crkve, a podignut je 1813. godine.

Crkva nije posjedovala nikakve nekretnine osim tri četvrtine rali oranice i tri livade. Tadašnji se župnik zvao Ivan Meteković. On je uspio od samoga tadašnjega pape Pija VI isposlovati Breve, posebno pismo datirano danom 29.travnjem 1794. godine, prema kojemu su vjernici i posjetitelji kotoripske župne crkve mogli dobiti potpuni oprost, naravno uz ispunjenje nekih propisanih crkvenih uvjeta iz bogoslužja.

Dana 2.lipnja godine 1822. župu Kotoriba pohodi spomenuti već zagrebački biskup Vrhovac, pa je ostalo zapisanim, kako mjesto ima 286 kuća sa 1949 katolika. Školske zgrade još nema, ali se spominje izvjesni "magister scholae" Ivan Kallay, pa bi se ipak moglo pretpostaviti kako se u Kotoribi ipak tada već vrši službeni školski nauk. Godine 1841. postoji drvena, oslikana i pozlaćena krstionica. Na javnome putu postojaše tri raspela, a nekih desetak minuta hoda od crkve, mrtvačnica s trijemom. Na groblju bi jaše još i kameni križ, uz onak stari pilck sv. Ivana Nepomuka. Od utemeljenja župe, tzv. pravo patronata i prcdlaganja novoga župnika, imao je grof Festctić. On je snosio i sav financijski teret održavanja crkvenih objekata, te dijela župnikovih prihoda. No, grof se nije previše trudio redovito ispunjavati svoje obaveze, pa je ipak najveći teret održavanja vlastite župe podnijela općina Kotoriba, koja je do 1833. godine u to uložila nekih 16.336 forinti pomoći. A onoga austrijskoga kralja Franji I Habsburga, o kojemu smo tek nešto vrlo malo ovdje zapisali, naslijedio je godine 1835. njegov sin Ferdinand V.

Prve su godine njegove vladavine itekako povezane sa velikim preporodom hrvatske književnosti i društva, a što je još sa njegovim ocem pokrenuo znameniti dr. Ljudevit Gaj. Naime, toga siječnja 1835. danje svjetlo ugledaše dva nova i nadasve ugledna lista, "Danica" i "Novine Horvatske". Ali, bijaše to veliki udarac Mađarskoj koja je od novoga kralja izričito zahtijevala, da se na svim javnim mjestima strogo govori mađarskim jezikom. Kako bi se obranili, Hrvatsi intelektualci traže saveznike, te ih pronalaze kod Slovenaca, Srba i Bugara.
Tako se upravo tih godina prvi puta rodila jugoslavenska ideja. Kasnija povijest je ipak pokazala, kako to ustvari bijaše tek mrtvo slovo na papiru. lako su hrvatski preporoditelji predvođeni Ljudevitom Gajom čvrsto vjerovali u svoje Ilirske i Slavenske korijene, danas znamo da su Hrvati svoj vlastiti narod koji je u ove krajeve sam dolutao, tko zna točno odakle i kada. Ali, tu smo i neka nas je.


U Kotoribi se godine 1841. spominje služba babice ili primalje. Kandidatkinje su obavezno morale kod župnika položiti ispit o znanju sakramenta krštenja i njegovu podijeljivanju. Prve službene kotoripske babice bijahu Marija Kraljević rod. Volar i Doroteja Strbad rod. Bagarić, obje udovice.

Godine 1862. župni stan su pohodili i napali dobro naoružani razbojnici, njih šestorica. Došlo je do uzajamnog puškaranja sa župnikom koji je imao pušku. Njemu su u pomoć priskočili goloruki mještani Kotoribe. Pri tome je poginuo jedan hrabri župljanin koji je zvonio zvonima.

Upucaše ga razbojnici. Jednako tako još dvojicu. Župnik uvidje da mu goloruki narod ne može pomoći, pa se sakri u dimnjak. Razjareni razbojnici sjekirama razvališe vrata župnoga stana, ali ga ne pronađoše. I plijen m bijaše slab, pa odoše nezadovoljni put Mađarske.

Otada vrata župne crkve imaju tri ključa za zatvaranje. Među žiteljima Kotoribe zaostala je priča, kako je razbojnike predvodio tada glasoviti "harambaša Petko", porijeklom naj vjerovatnije iz Srijema ili Banata. Trojici ubijenih župljana podignut je spomenik na groblju, u vidu lijepoga križa sa željeznim kipom Spasitelja. U crkvi nova slika pobočnoga oltara sv. Antuna postoji još prije 1864. godine kada je blagoslovljena, a sve slike u svetištu crkve, sv. Jeronima, sv. Grgura, sv. Augus-tina, sv. Ambrozija, sv. Barbare i sv.Obitelji, naslikao je 1866. godine ptujski slikar Josip Jakober za 116 forinti. Crkva je 1867. dobila na dar misnicu ljubičaste boje i novi luster starinskoga oblika i izgleda.........

slika: Kotoripska štedionica 1926. godine

 

 

Utemeljenje župe

Predivna novosagrađena crkva u Kotoribi na najsvečaniji je način bila posvećena 3. rujna 1784. Posvetu je obavio arhidakon i naslovni biskup Antun Zlatarić.

Svečanosti posvete pribivali su i svi okolni župnici i s hrvatske i s mađarske strane, predstavnici općine, općinski bilježnik, sudac, prisežnici i veliko mnoštvo vjernika Kotoribe i okolnih mjesta.

U veliki glavni oltar Sv. Križa i BI. Dj. Marije Žalosne položene su relikvije svetih mučenika Celza, Liberata i Urbana, u pobočne oltare Sv. Nikole biskupa moći svetih mučenika Placida, Honesta i Klementa, a u oltar Sv. Florijana moći svetih mučenika Amancija, Sekunda i Libiona.

Tog istog dana popodne potvrđeno je u istoj kapeli 311 osoba. Kao cemeštar kapele spominje se Franjo Markulja. Uspomena na tu svečanu posvetu sačuvana je u natpisu uklesanom zlatnim slovima na kamenoj ploči postavljenoj na zidu crkve na strani evanđelja.

Tom slavlju nije nažalost mogao prisustvovati jedan od najzaslužnijih ljudi Donjeg Međimurja, župnik Donjeg Vidovca Jakov Hunjadi (1782), koji je godine 1776. započeo graditi tu velebnu crkvu. Ali zato je tu bio njegov nasljednik Josip Čunčić, isto tako zaslužan što je to veliko djelo sretno privedeno kraju. On je imao tu čast da je pet godina bio župnik u župi koja je u Kotoribi imala najveću i najljepšu filijalnu crkvu ne samo u Međimurju već i daleko izvan granica Međimurja, do 29. studenoga 1789. kada je ta filijala bila uzdignuta na čast župe BI. Dj. Marije Žalosne i Sv. Križa, a prvi njezin župnik postao je Ladislav Bukovec.

Župnik Josip Čunčić, nasljednik župnika Jakova Hunjadija (1760- 1782.) imao je tada 36 godina. Bio je Hrvat iz Turopolja. U Beču je studirao teologiju i filozofiju, a za svećenika je bio zaređen godine 1772. Župnik u Donjem Vidovcu postao je godine 1782. Prema povijesnim izvorima stanovao je tada u lijepom i prostranom župnom dvoru, koji je godine 1773. dao izgraditi tadašnji župnik Hunjadi.

Župnik je imao dva inkvilina (hižara) u Sv. Mariji, a u ime lukna  dobivao je u svim mjestima župe, pa tako i u Kotoribi, godišnje 80 vagana raznog žita i oko 200 kopuna. U ime štolarine ubirao je župnik iznose: 3 krajcera za ožive, 1 forint za vjenčanje, 7 i pol krajcera od svake podsnehalje, 1 i pol krajcer za "vpelavanje" rodilje, 24 kruna ako sprovod dočeka na groblju, l forint za sprovod od kuće do groba, a l forint i 30 kruna za izdavanje krsnog lista. Za krštenje se nije plaćalo ništa, a o Božiću kada se obilazilo "s križecom" ili blagoslivljalo kuće, dobivao je u svakoj kući 12 krajcera.
Zanimljivo je ovdje spomenuti da kanonski vizitator godine 1793. napominje da je nekada župa Donji Vidovec imala i po dva kapelana, a sada da župa nema kapelana, što je i posve razumljivo, jer se dosadašnja velika župa raspala u tri nove, manje župe. Budući da su sve nove župe bile uzdržavane iz Vjerozakonske zaklade i od mjesnih općina, a sve dosadašnje župe u Međimurju i nadalje su uživale patronatska prava, to je župnik iz Donjeg Vidovca morao novom župniku u Kotoribi plaćati 120 forinti, upravo onoliko koliko ga je dosad stajalo uzdržavanje kapelana.

Inače je novi župnik u Kotoribi primao godišnje uime tzv. "kongrue" od Vjerozakonske zaklade 300 forinti. Iz blagajne državne solane u Prelogu primio je 180 forinti, a ostatak je podmirivao župnik iz Donjeg Vidovca.

Isprave o utemeljenju župe u Kotoribi ne postoje, ali imamo nekoliko dokumenata o datumu nastupa prvog župnika u novoj župi: 29. studenoga 1789. Prema tome, filijala Kotoriba pravno je postala župa upravo na spomenuti dan. Iz skupine "Odperta pisma" ovjerenog od kotoripskog birova Alojza Horvata i notara općine Balera te komesara zaladske županije Ivana Aleksandra Lisjaka, koje nose naslov "Proventus" (Dohodak), a nose datum 29. XI. 1789. doznajemo prihode župnika Kotoribe.
Dokument je sastavljen upravo na već spomenuti datum, jer je tada Kotoriba započela pisati nove stranice svoje povijesti kao novoosnovana župa.
Podatke o vremenu novoosnovane župe Kotoriba nalazimo i u nekim kasnijim kanonskim vizitacijama

Još jedan vrijedan zapis sačuvan je o tom datumu, a potječe iz kasnijih godina. Župnik Ferdinad Ehrenreich (1916-1931.) prigodom svečanog blagoslova obnovljene župne crkve zabilježio je u Liber memorabilum: "Na pročelju kora su tri grba, a u tim grbovima su slova: FcM I.H IpF.
29. novembra 1789. postala je župom crkva i Kotoriba samostalna župa, a prvi župnik bio je Ladislav Bukovec, od 29. studenoga 1789. do 25. srpnja 1790."
Nakon osam mjeseci on je napustio župu, postavši župnik u župi Sv. Martin na Muri.
U trenutku svojega uzdignuća na čast samostalne župe Kotoriba je imala 1.725 žitelja, imala je najveću i najljepšu crkvu u Međimurju i siromašnog župnika, kojega su djelomice uzdržavali župnik iz Donjeg Vidovca, Vjerozakonska zaklada kao patron župe, a najviše oduvijek darežljiva kotoripska općina i bezgranična ljubav vjernika Kotoribe.
Stari patron dosadašnje župe Donji Vidovec grof Festetić ostao je za Kotoribu i njezine stanovnike još samo zemaljski gospodar. Novi župnik nije imao župni dvor, već je stanovao u općinskoj kući kao stanar.
Crkva nije posjedovala nikakva nepokretna dobra "osim tri četvrtine rali oranice i tri livade". Ali orio što je župi obećavalo najljepšu i najsvjetliju budućnost bili su njezini vjernici, o kojima će tri godine kasnije gotovo začuđen od tolike dobrote, kanonski vizitator zapisati: "Cijeli je puk rimokatolički, nema javnog grešnika ili sablazni, župnik nema ništa protiv puka, a niti puk protiv župnika."

Osnivanjem novih župa u Kotoribi, Sv. Mariji (1789 i Donjoj Dubravi (1790.) dotadašnja velika župa Donji Vidovec smanjila se teritorijalno i brojčano. U Svetoj Mariji upravitelj župe postao je Placid Kligor, 48-godišnji bivši pavlin iz samostana Sv. Jelena kod Čakovca, rodom iz Kaniže.
Stanovao je u drvenu župnu dvoru pokrivenim slamom, nije posjedovao nikakvu zemlju, niti je ubirao lukno ili štolarinu, već se uzdržavao od "kongrue" u iznosu 300 forinti, koju je primao od Vjerozakonske zaklade. Jedini mu je prihod bogata župna crkva, koja je posjedovala 80 rali oranica i 2 rala livade, koje je davao u zakup.

U Donjoj Dubravi postao je župnik Eustahije Jambrešić, star 51 godinu, bivši pavlin, studirao je filozofiju u Remetama, a teologiju u Lepoglavi. Kao i župnik u Kotoribi i Sv. Mariji, tako ni on nije ubirao lukno ni štolarinu, jer je to činio župnik iz Donjeg Vidovca. Župniku je općina dala svoju drvenu zgradu, koju je on preuredio u župni dvor. I on je uime "kongrue" primao iz Vjerozakonske zaklade godišnje 300 forinti, a isplaćivala mu ih je solana u Varaždinu.

Iz popisa žiteljstva u Međimurju dvanaest godina kasnije (1802.) doznajemo da je župa Donji Vidovec imala 1.310 žitelja i 367 kuća, Kotoriba 1.725 žitelja i 263 kuće, Donja Dubrava 2.057 žitelja i 550 kuća i Sveta Marija 1.319 žitelja i 296 kuća.

U Međimurju su tada bile 22 župe, koje su sve zajedno imale 42.500 žitelja. U novoosnovanim župama imenovani su župnicima mnogi bivši pavlini. Razlog tomu valja tražiti u činjenici što je car i kralj Josip II godine 1782. ukinuo pavlinski red.
Zato su zbog pomanjkanja svećenika na mnoge novoosnovane župe, pa tako i na devet novih župa u Međimurju, bili za upravitelja župe ili župnike imenovani i bivši pavlini. Nove župe uzdržavale su se imetkom ukinutih samostana, od kojeg je bio utemeljen Vjerozakonski fond, ali su grofovi Festetići ipak i dalje ostali zemaljski gospodari tih župa, iako ih više nisu materijalno uzdržavali.
Nove župe uz Kotoribu bile su: Dekanovec, Draškovec, Donja Dubrava, Goričan, Macinec, Gornji MihaIjevec, Sv: Marija i Vratišinec.
Dakako da su zbog svega navedenoga novoosnovane župe u odnosu na stare, koje su kao patrone i kolatore zadržale grofove Festetiće, bile siromašne i trebalo je mnogo vremena dok su se i materijalno podigle.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

 

 

Župnici župe Sv. Vida u Donjem Vidovcu

Već smo spomenuli da se u najstarijem izvoru za povijest Katoličke crkve u Međimurju u popisu župa zagrebačke biskupije iz godine 1334. ne nalazi ime župe Sv. Vida iz Donjeg Vidovca. U tom se popisu poimence spominju samo tri župe: Štrigova, Subotica i Prelog. Od ostalih postojećih osam župa spominju se samo imena župnih crkava, ali ne i imena dotičnih mjesta. Danas se općenito misli da se navedene župne crkve odnose na mjesta Nedelišće, Selnica, Mihovljan kraj Čakovca, Sv. Juraj u Trnju, Podturen, Mursko Središće i Sv. Martin na Muri.

Zahvaljujući drugom popisu rimokatoličkih župa u Međimurju iz godine 1501, doznajemo da je Međimurje obogaćeno sa još trima župama Belica, Lopatinec (Sv. Juraj na Bregu) i Donji Vidovec. Iako se Donji Vidovec poimence ne spominje, povjesničari misle da se župa Bistrica ili "Bvstercz" može odnositi samo na Donji Vidovec. Bistrica se naime nalazila na istoimenu potoku što teče između Kotoribe i Donjeg Vidovca, a budući da su se okolna mjesta godina 1789. i 1790. (Kotoriba, Donja Dubrava i Sv. Marija) odijelila od spomenute župe, osnovavši svoje vlastite, misli se da se naziv Bistrica odnosio na tu vrlo veliku župu u Donjem Vidovcu.

Župa Bistrica ili Donji Vidovec bila je već godine 1501. vrlo velika jer je imala župnika Ivana, altarista Abela, kapelana Mihalja i još nekog svećenika Jakoba, dakle četiri svećenika, koliko tada nije imala nijedna župa u Međimurju.

Kasniji povijesni izvori omogućuju nam da bar djelomice rekonstruiramo redoslijed župnika župe Donji Vidovec, kojoj je kao filijala već od samog svog postojanja pripadala i Kotoriba. Popis župnika donosimo na kraju poglavlja.

Međutim, ono što bismo ovdje željeli naglasiti jest borba međimurskog klera za nacionalna prava Hrvata u Međimurju. Unatoč tomu što je Međimurje tijekom svoje burne prošlosti bilo u nekoliko navrata administrativno odijeljeno od Hrvatske i izloženo velikim pritiscima mađarizacije, ono je ipak ostalo etnički najčišći hrvatski kraj. To je ponajviše zasluga zagrebačke biskupije i njezinih svećenika. Zbog činjenice što je Međimurje kroz svu svoju povijest ostalo u sklopu zagrebačke biskupije mogli su na međimurskim župama djelovati samo hrvatski svećenici ili svećenici koji su govorili hrvatskim jezikom. Oni su u međimurskim crkvama i u svim drugim zgodama govorili, propovijedali i pjevali hrvatskim jezikom. Unatoč velikim mađarskim pritiscima na hrvatsku riječ i kulturu, upravo je hrabro i otvoreno držanje međimurskih svećenika bilo razlog što je mađarizacija Međimurja ostala bez učinka. Primjer župnika iz Donjeg Vidovca želimo istaknuti.

Nakon velike kršćanske pobjede nad turskom vojskom pod Bečom godine 1683, Turci su bili tjerani iz Mađarske i Slavonije. Međimurje je u to vrijeme dobilo novog vlasnika, markiza De Pryea, kojega je 1698. u posjed Međimurja uveo Prvostolni kaptol zagrebački. Veliki požar uništio je pavlinski samostan u Sv. Jeleni kraj Čakovca, a pavlini se preseliše u Lepoglavu.

Upravo u to vrijeme nastao je veliki spor između hrvatskih i mađarskih pavlina zbog pitanja kojoj će provinciji pripasti samostan Sv. Jelena. Voda hrvatskih pavlina bio je Gašpar Malečić, koji je tražio da se hrvatska provincija pavlina odijeli od mađarske provincije. Svojim zauzimanjem u Rimu kod Kongregacije za širenje vjere (De Propaganda) Malešiću je uspjelo osamostaliti hrvatsku pavlinsku provinciju, unatoč najodlučnijem protivljenju Mađara.

Taj je spor vrlo važan za hrvatski karakter Međimurja, jer je Malečić, da bi dokazao da je Međimurje sastavni dio Kraljevine Hrvatske, zamolio sve međimurske svećenike, bez obzira na to da li pripadaju hrvatskoj ili mađarskoj nacionalnosti, da se izjasne o tome koje je narodnosti narod u Međimurju i kojim jezikom govori. U Međimurju je tada bilo 13 župa, ali samo 7 župnika, jer je zagrebački biskup tada u hrvatske krajeve koji su u nedavnom ratu bili oslobođeni od Turaka, posebice one u Slavoniji, slao svećenike, zbog čega su u nekim župama Gornjeg Međimurja duhovnu pastvu obavljali redovnici pavlini i franjevci.
Izjava svećenstva Međimurja glasila je: "Mi potpisani ravnatelji župnih crkava čitavog otoka, koji se nalazi medu rijekama Dravom i Murom, pod gospodarstvom tvrđe čakovečke - na poziv časnih otaca Hrvata Reda Sv. Pavla Pustinjaka, koji se nalaze u samostanu čakovečkom - na svećeničku našu vjeru ovim očitujemo, svjedočimo i potvrđujemo da je u cijelom kotaru spomenutog otoka drav-sko-murskoga jedini hrvatski ili slavonski jezik materinski i općenit, kako u zajedničkoj uporabi, tako u obavljanju sakramenata pokore i ženidbe, te u propovijedanju Božje riječi puku."62 Osim te općenite izjave, svaki je župnik dao i svoje posebno očitovanje o narodnosti i jeziku vjernika svoje župe. Stjepan Tatarić, čakovečki župnik, potvrđuje da svi župnici Međimurja na hrvatskome jeziku podjeljuju sakramente i propovijedaju riječ Božju "osim jednoga jedinoga koji na kraju ovoga otoka ima susjednu župu Kanižu". To je bio legradski župnik Stjepan Prekrit, koji je zbog "prekmurskih Kanižaca" katkada propovijedao mađarski.
U to su vrijeme u Međimurju djelovala dva mađarska svećenika: spomenuti Stjepan Prekrit u Legradu i Danijel Lengvel u Sv. Jurju u Trnju, koji je napisao: "Svjedočim da u mojoj župi nema ni jednog Mađara, pa jedino hrvatskim jezikom obavljam sakramente.. Ja sam pak Mađar."
Tadašnji župnik u Prelogu Ivan Orač i Ivan Jarnić, župnik u Donjem Vidovcu, potpisali su svoje očitovanje 15. prosinca 1701: "Svjedočim da u mojoj župi nema nijednog Mađara, pa jedino hrvatskim jezikom podjeljujem sakramente ispovijedi i vjenčanja... te propovijed Božje riječi puku mome, pa da sam i ja sam Hrvat." Iza te posljednje riječi u očitovanju župnik Ivan Jarnić dopisao je još svojom rukom riječi "a ne Mađar".
Tako su župnici Danijel Lengvel, Mađar, i Ivan Jarnić, Hrvat, ovim dokumentom dali najljepšu moguću iskaznicu o hrvatskoj svijesti svojih župljana Medimuraca.

Ta svjedočanstva potkrijepila je još jedna osoba nehrvatske nacionalnosti. Bio je to Henrik de Gvaltenberg, opunomoćenik De Pryea, vlasnika Međimurja, kojemu je 20. prosinca 1701. bila dostavljena spomenuta povelja sa svjedočanstvima međimurskih župnika. Na kraju isprave on je dodao ove riječi: "Potvrđujem da gore potpisana gospoda župnici zaista borave na spomenutom otoku, Međimurju, između Drave i Mure, posve na području i na posjedima koji spadaju k čakovečkoj tvrđavi, pa da je ovdje opći i javni jezik hrvatski ili slavonski."
Budući da je Međimurje godine 1701. pripadalo Hrvatskoj ne samo na temelju svoje crkvene povezanosti sa zagrebačkom biskupijom već i prema narodnosti tog pučanstva, uspio je Gašpar Malečić sa svojim zahtjevom da se međimurski pavlini pripoje hrvatskoj, a ne mađarskoj pavlinskoj redovničkoj provinciji. Veliku zaslugu za to imao je i župnik Donjeg Vidovca i Kotoribe Ivan Jarnić.

Popis župnika župe Sv. Vid u Donjem Vidovcu u razdoblju od godine 1501. do 1789. i župnici Kotoribe

1. Ivan, župnik        (1501) Mihalj, kapelan
                                      Ivan,     altarist
                                     Jakob,   svećenik
2. Ivan HORVAT        (1640)
3. Ivan STOJKO        (1658)
4. Stjepan PODARČIĆ        (1660)
Župnici, župni ravnatelji i kapelani

Prvi župnik novoosnovane župe u Kotoribi postao je Ladislav Bukovec, star 34 godine. Nije nam poznato njegovo rodno mjesto, ali je teologiju studirao u Beču, a za svećenika je bio zaređen godine 1778. Na župi je ostao vrlo kratko (28. XI. 1789- do 25. VII. 1790). Iz Kotoribe je otišao za župnika u Sv. Martin na Muri.
Njegov nasljednik je postao Matija Lucry, koji je upravitelj župe bio samo godinu dana (21. I. 1790. do 21. I. 1791.)- On je bio bivši pavlin, najvjerojatnije iz samostana Sv. Jelena kraj Čakovca, koji je red 12. siječnja 1782. ukinuo car Josip II.

Iznenađuje tako brzi odlazak mladih svećenika sa župe, koja se mogla pohvaliti da ima prekrasnu crkvu i dobre vjernike, posebice darežljivu općinu. Međutim, moguće nezadovoljstvo župničkim mjestom u Kotoribi bilo je sasvim opravdano. Ponajprije, sve novoosnovane župe u zagrebačkoj biskupiji (a njih je bilo 100), bile su zapravo vrlo siromašne. Dosadašnji kolator međimurskih župa grof Festetić ostao je patronom starih župa, dok je materijalnu skrb o novim župama imala Vjerozakonska zaklada, koja se nije previše brinula o velikim potrebama novih župa.
Vjernici, pa i općine, iako u najboljoj volji, nisu ipak mogle namaknuti sva potrebna sredstva za održavanje crkvenih objekata i za uzdržavanje župnika. Da bi otupila nezadovoljstvo župnika čije su župe bile dismembrirane, crkvene su i građanske vlasti dopustile da župnici stare župe ubiru lukno i štolarinu i u novim župama koje su nastale odvajanjem od njihovih župa. Osim toga, mnoge nove župe nisu imale ni župne dvorove, kao što je to bilo i u Kotoribi, pa su župnici novih župa bili degradirani na status običnog općinskog podstanara.

Prvi župnik Kotoribe Ladislav Bukovce mogao je prije dolaska na župu biti dvorski kapelan, pa je, prema tomu, došao na župu preporukom grofa Althana. Naime, prema jednom dokumentu iz godine 1790. doznajemo da je kotoripski župnik Bukovec zatražio župu Pomor je (Sv. Martin na Muri), a da je na preporuku grofice Julijane Althan na njegovo mjesto određen Matija Lucry.
Iz tog istog izvora doznajemo da Ivan Mateković, kapelan u Belici, traži beneficij bez natječaja, a budući da je Ivan Mateković 21. siječnja 1791. postao župnik u Kotoribi, očito je da mu je udovoljeno.

Ivan Mateković rodio se u Visokom kod Kalnika, za svećenika je zaređen godine 1773, a u Zagrebu je studirao filozofiju i moralno bogoslovlje. Orguljašku službu obavljao je Juraj Lehpamer, star 30 godina.

Zbog lakšeg snalaženja u događajima koji su za župu Kotoriba značili život i u kojima su na poseban način sudjelovali njezini župnici, donosimo preglednu tablicu s popisom župnika, ravnatelja župe i kapelana.


Popis župnika, upravitelja  župe i kapelana župe Kotoriba od godine 1789. do danas

1.  Ladislav Bukovec        (29. XI. 1789 -25. VII. 1790)
2.  Matija Lucry, upravitelj        (21. I. 1790 -21. I. 1791)
3.  Ivan Mateković        (21. I. 1791 -6. IV. 1802)
4.  Franjo Dvorski, upravitelj        (6. IV. 1802 - 14. VIII. 1802)
5.  Ladislav Hranjec        (14. VIII. 1802 -6. III. 1806)
6.  Matija Kosednar, upravitelj        (6. III. 1806 -21. IX. 1807)
7.  Pavao Rusan        (21. IX. 1806 -28. XI. 1831
8.  Ivan Kiš, upravitelj        (25. XII. 1831 -25. IV. 1832)
9.  Mihalj Prusač        (25. IV. 1832-23. IX. 1848)
   Mihael Legin, kapelan        (1840)
10. Ivan Katanec        (10. X. 1848-16. IV. 1863)
11. Alojz Kristanović        (16. IV. 1863-29. VIII. 1868)
12.  O. Serafin Divljak OFM, upravitelj        (2. IX. 1868-15. IV. 1869)
13.  Grgur Kollay        (15. IV. 1869-24. V. 1882)
14. Mato Čižmešija        (24. V. 1882-16. I. 1885)
            Mihael Kutnjak, kapelan        (1884 - 1885)
15. Ljudevit Filipić, upravitelj        (16. I. 1885-5. II. 1885)
16.Josip Šafran        (5. II. 1885-15. II. 1887)
17. Ivan Vogrin        (15. II. 1887-2. II. 1898)
           Josip Gattinger, kapelan        (7. IV. 1895 - 17. IX. 1895)
           Fridrik Urlaub, kapelan        (17. IX. 1895 - 13. X. 1897)
18. Mirko Kadija, kapelan i upravitelj        (10. II. 1898-23. I. 1900)
19. Ljudevit Lisjak        (23. I. 1900-24. IX. 1909)
20. Ignacije Lipnjak, upravitelj        (6. X 1909-2. XI. 1909)
21.Juraj Lajtman        (2. XI. 1909-2. XII. 1916)
22.Ferdinand Ehrenreich        (3. XII. 1916-19VII. 1931)
23.Stjepan Malec        (11. X. 1931-26. II. 1937)
            Ivan Knez, župnik D. Dubrave i zamjenik župnika        (26. II.- 16. III 1937)
24. Josip Baligač        (16. III. 1937-28. I. 1949)
            Stjepan Kanić, kapelan        (4. XI. 1948-1. V. 1949)
25. Alojzije Slaviček        (1. V. 1949-25. VII. 1952)
26. Franjo Balog, župnik D. Vidovca i zamjenik župnika        (1952. tri mjeseca)
26. Antun Herljević        (27. XI. 1952-24. VII 1955)
27. Ignacije Zadravec        (5. VIII. 1955 - 19- XI. 1987)
28. Blaž Horvat        (19- XII. 1987- 18.08.2002)
29.Ljuban Škraba (25.08.2002.- 31.01.2012.)
           Marinko Prstec, župni vikar (10.07.2010. -30.06.2011.)
30. Marijan Horvat (02.02.2012. - 17.08.2014.)
31. Marinko Prstec (24.08.2014. - 2019.)

32.Ivan Kljunić (2019.--)