Cehovi - Kotoriba

Go to content

Main menu:

Cehovi

Kotoriba > Povijest > Povijest Kotoribe

CEHOVI I OBRTI

Cehovi su bili stručne udruge obrtnika koja su tijekom povijesti sve do druge polovice 19. stoljeća u mjestima gdje su djelovale odigrale vrlo važnu gospodarstvenu, društvenu, kulturnu i vjersku ulogu.
U Međimurju su također djelovali cehovi i cehovske udruge. Brojni ostaci njihovog djelovanja očuvani su do danas: statuti, protokoli, pečati, škrinje, spisi i predmeti njihove stručne izrade.
Cehovi su djelovali u Prelogu, Čakovcu, Štrigovi, Legradu (koji je do godine 1710. pripadao Međimurju zemljopisno, ali je onda, po J. Bedekoviću, jednom elementarnom nesrećom, promjenom toka rijeke Mure, odijeljen od Međimurja), Donjoj Dubravi i Donjem Vidovcu.




Iako ne raspolažemo brojnim povijesnim dokumentima o postojanju cehova u Kotoribi, ipak smijemo zaključiti da je Kotoriba kao važno pogranično i prometno mjesto u svojoj prošlosti imala cehovsku tradiciju. O tomu uostalom govore ne samo škrti povijesni izvori već i tkalačka tradicija te do najnovijeg vremena očuvan Veliki ceh.

Prvim povijesnim obrtnikom u Kotoribi možemo smatrati postolara (opančara) Vargu, koji se spominje u popisu kućegospodara od 20. siječnja 1660, prigodom kanonske vizitacije u Kotoribi.

O postojanju tkalačkog ceha u Kotoribi godine 1714. svjedoči nacrtana mjera dužine kotoripskog tkalačkog ceha, koji je te godine nosio naziv"Tkalačkeh meštrov red". To je zapravo Protokol tog ceha, koji se čuva u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.



Iako nemamo podataka o postojanju drugih cehova, ipak nam postojanje obrtnika različitih struka u Kotoribi omogućuje da pretpostavimo da je u Kotoribi postojao tzv. Veliki ceh. Mjesto je naime bilo veliko i jako obrtničko središte ne samo za mjesta u Međimurju, već i za ona preko Mure, u Mađarskoj, i to sve do svršetka prvog svjetskog rata.

Podaci o broju stolara u Međimurju i u hrvatskim selima preko Mure govore da je godine 1876. Kotoriba po broju stolara i stolarskih majstora bila najjače središte u Međimurju i Pomurju.

Kotoriba je tada imala 10 samostalnih stolara, 4 kalfe, 4 šegrta i prihod od njihovih djelatnosti 68,80 forinti. Čakovec je tada imao 3 stolara, 2 kalfe, 3 šegrta i 23,80 for. prihoda.

Donja Dubrava imala je l stolara, l kalfu i 5 for. prihoda. Legrad je imao 4 stolara, 2 kalfe, 3 šegrta i 26,80 for. prihoda.
Pomurska mjesta Serdahelj, Mlinarec, Mur. Krstur, Fićehaz i Bajča uopće nisu imala stolara, dok su u Sumartonu postojala samo 2 samostalna stolara s prihodom (dohodarina) 6 forinti.




U drugoj polovici 19- stoljeća, zbog sve većeg razvoja manufakture i industrijalizacije koja je zahvatila i Habsburšku Monarhiju cehovi su, kao specifične, zatvorene staleške organizacije postale zapreka razvoju obrta. Zato su godine 1872. zakonskim člankom VIII. bili ukinuti, a novim zakonskim člankom XVII. godine 1884. nanovo uređeni u moderno obrtništvo.

Novim zakonom uvedena je obvezatna evidencija obrta, obrtnika, kalfi i šegrta. Određeno je da se u kotarima u kojima djeluje bar stotinu obrtnika mora osnovati udruženje obrtnika, koje je u Hrvatskoj nazvano Obrtni zbor, dok se u kotarima s manjim brojem obrtnika i na prijedlog obrtničke komore mogao iznimno osnovati Obrtni zbor. U krajevima s manje obrtnika mogao se Obrtni zbor osnovati za dva ili više kotara, ali je u kotaru mogao postojati samo jedan Obrtni zbor. Novim je zakonom bila ukinuta zabrana prodaje robe na sajmovima izvan mjesta držanja obrta, čime je uvedena sloboda prodaje robe na svim sajmovima i u bilo kojim mjestima.




Nije nam poznato kada je točno i kako osnovan Obrtni zbor u Kotoribi. To je bilo najvjerojatnije posljednjih godina 19. stoljeća. Zbor je odmah donio svoj statut, koji je odobrio ministar obrta u Budimpešti. Svi majstori u Kotoribi morali su biti članovi Obrtnog zbora, sjeća se njegov dugogodišnji tajnik iz Kotoribe, Vinko Balog.

Čudno je što je Obrtni zbor osnovan u mjestu koje nije bilo kotarsko, jer je u sjedištu kotara, u Prelogu, već postojao Obrtni zbor. Začuđuje da takav zbor nije osnovan u Donjoj Dubravi, koja je tada imala čak pet cehova: tkalački, krojački, mlinarski, zlatarski i Veliki ceh. Najvjerojatnije je Obrtni zbor osnovan u Kotoribi zato što je tu obrtništvo bilo vrlo razvijeno.

Tako je Kotoriba godine 1900. imala 32, a 1910. g. čak 36 stolara, dok je u isto vrijeme Čakovec, gdje je Obrtni zbor bio utemeljen 24. rujna 1895, imao 26 odnosno 34 stolara. Prelog je u isto vrijeme imao 26 odnosno 33 stolara. Prema tomu, Kotoriba je prednjačila po broju samostalnih stolara u čitavom Međimurju. Osim stolara, u Kotoribi su u to vrijeme bili najviše zastupljeni obrtnici sljedećih struka: kovači, krojači, postolari (čizmari) i mlinari.

Prema zakonu o radionicama Kraljevine Jugoslavije iz godine 1931, svi su obrtnici na određenom području obvezatno bili članovi Udruženja obrtnika za određeni kotar, a u svakom se kotaru moglo osnovati samo jedno takvo udruženje. Ako je bio mali broj obrtnika takvo se udruženje moglo osnovati za više kotara, ali je najmanji broj članova .morao biti 30.
Međutim u Kotoribi je bilo obratno, jer je tu postojao Obrtni zbor, iako Kotoriba nije bila kotarsko mjesto.

Nakon osnivanja Obrtni je zbor odlučio u Kotoribi podići svoju zgradu, koja je imala služiti za sastanke zbora, čuvanje arhiva i knjižnice zbora. U istoj je zgradi bila uređena jedna prostorija za smještaj pogrebnih kola. Mlinar Franjo Rep ponudio je dio svoje oranice na kraju Školske ulice da se na njoj podigne zgrada Obrtnog zbora.



Zgrada je podignuta godine 1905, a imala je dvije prostorije: društvenu, u kojoj su se održavali sastanci, polagali stručni ispiti za kalfe i djetiće, čuvali statuti zbora, registri majstora, djetića i naučnika, pečat, zapisnici i sva ostala dokumentacija Zbora.
U drugoj (istočnoj) prostoriji bila su smještena pogrebna kola, koja su bila u uporabi sve do godine 1979, otkad ih je Mjesna zajednica dala u otpad kao nepotrebna, jer je te godine otvorena mrtvačnica i uveden nov način prevoženja mrtvih (kolicima). Zbog dotrajalosti zgrada je, nažalost, srušena godine 1980.

Svrha je Obrtnog zbora bila da zadovoljava interese obrtnika i da medu njima održava red i slogu. Njegove mjerodavnosti bile su ovjeravati ugovore o naukovanju naučnika (šegrta), provoditi ispite za pomoćnike majstora (djetiće, kalfe), izdavati svjedodžbe o položenu pomoćničkom ispitu i izdavanje pomoćničke knjižice.
Majstori članovi Obrtnog zbora, morali su se pridržavati Pravila zbora, pa nisu smjeli bez odobrenja Zbora uzeti u nauk pomoćnika ni naučnika.
Prigodom primanja učenika u nauk sklapao se ugovor koji su potpisali majstor i učenik, a ovjeravao ga je tajnik žigom Zbora i svojim potpisom. Naukovanje je trajalo 2 - 3 godine, poslije čega je naučnik pristupao pomoćničkom ispitu. Ispit se polagao kod drugog majstora iste struke, a sastojao se od izradbe nekog predmeta (praktični dio) i od ispita gradiva osnovne škole i struke (teorijski dio), koji je bio komisijski.
Predsjednik komisije bio je ravnatelj osnovne škole u Kotoribi, a član komisije majstor kod kojega je naučnik završio praktični dio ispita. Poslije položena ispita i izdavanja svjedodžbe o tome djetić se ili naučnik kao kvalificirani radnik mogao zaposliti kod bilo kojeg majstora, ali samo uz odobrenja Obrtnog zbora.
Svako zaposlenje unosilo se u djetičku knjižicu, početak i prestanak radnog odnosa potvrđivao je majstor, a tajnik ovjeravao potpisom i pečatom.
Predsjednikov mandat trajao je godinu dana, a nakon donošenja Zakona o radionicama iz godine 1931. uprava se Zbora s predsjednikom birala na tri godine. Posljednji predsjednik godine 1942. bio je mehaničar Josip Radmanić. Dužnost tajnika bila je stalna. Nakon prvog svjetskog rata tajnik je postao licitar Stjepan Dominić, a Vinko Balog postao je tajnik godine 1920, ostavši na toj dužnosti sve do ukinuća Obrtnog zbora godine 1942.

Članovi Obrtnog zbora u Kotoribi bili su do kraja prvog svjetskog rata samo obrtnici iz Kotoribe, ali su se nakon rata u Zbor učlanjivali i obrtnici iz Donje Dubrave, pa je članova bilo znatno više, a i promijenilo se ime u Obrtni zbor Kotoriba - Donja Dubrava u Kotoribi. Pokušaj da se godine 1933. Obrtni zbor prenese u Prelog nije uspio.

Obrtni zbor nastavio je raditi i za vrijeme mađarske okupacije Međimurja u drugom svjetskom ratu, sve do godine 1942, kada je u Kotoribu došao mađarski kotarski načelnik sa žandarima i od tajnika Zbora Vinka Baloga zatražio arhiv Zbora, knjige i žig. Sve je to odneseno u Prelog, a Obrtnom je zboru bio zabranjen rad.

Postojanje Obrtnog zbora u Kotoribi možda je jedinstveni slučaj u povijesti obrtništva u Hrvatskoj, jer je Kotoriba bila možda jedino nekotarsko mjesto koje je imalo svoj Obrtni zbor. Uspomena na djelovanje obrtničkog ceha u Kotoribi sačuvana je u riječi "češki" (od riječi ceh), "češko društvo", kao ostatak pogrebnog društva nekadašnjeg kotoripskog ceha. U prošlom stoljeću je Ceh kotoripskih obrtnika imao u svom sastavu i neku vrstu sekcije koja se brinula za doličan ukop svojih članova. Ta se skrb kasnije proširila i na sve Kotoripčane, bez obzira nato bili oni članovi ceha ili ne. Kada su cehovi bili ukinuti, pogrebno je društvo nastavilo djelovati pod nazivom "češko društvo", iako nije nigdje registrirano.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić

Back to content | Back to main menu