Kulturna baština - po čemu je Kotoriba poznata
”V KOTORIBI CUG MAŠINA FUČNULA " -Prije 160 godina u Kotoribi otvorena prva željeznička pruga u Hrvatskoj!
Samo trideset pet godina nakon otvaranja željezničkog prometa na lokomotivsku vuču na svijetu u Engleskoj godine 1825., Kotoriba je kao prvo mjesto u Hrvatskoj dobila željezničku prugu i to 24. travnja 1860.
Pruga je povezivala Veliku Kanižu u Mađarskoj s Pragerskim u Sloveniji, a kroz Hrvatsku je od Kotoribe, preko Čakovca do Macinca prolazila u dužini od 41 km. Radovi su započeli početkom 1857. godine, a najteži objekti na trasi bili su most kod Kotoribe i Ptuja, te drenaža terena uz dravsku obalu kod Ormoža. Tračnice su bile dopremljene čak iz Engleske.
U Hrvatskoj je gradnja pruge bila praćena velikim zanimanjem, a tisak je Čakovcu proricao veliku budućnost, koja "će dati ime svietu o Čakovcu samom i nam Hervatom u područje kojeg spada". Gradnja pruge napredovala je tako dobro da je završena godinu dana i osam mjeseci prije roka. Pruga je službeno otvorena 24. travnja 1860., ali su prvi vlakovi počeli prometovati tek sedam dana kasnije, 1. svibnja.
Prema jednom službenom izvješću od 30. studenoga 1860., dužina pruge od Štajerske granice do Mure iznosi 6 milja i na pruzi postoje ove postaje: Čakovec, Donji Kraljevec i Kotoriba, dnevno prometuju dva mješovita vlaka u oba smjera. Promet putnika nije velik, ali je zato promet robe i plodina velik, a on će se još više razviti kada bude predana prometu pruga od Velike Kaniže do Budimpešte. Tako je proradila prva željeznička pruga u Hrvatskoj, koja je prolazila tek njezinim perifernim, najsjevernijim dijelom.
Gradnjom pruge Kotoriba je dobila veću važnost, jer je odsada prema njoj naginjalo veliko područje od Koprivnice, Đurđevca i Virovitice. Iako je za Kotoribu pruga značila mnogo, ona ipak nije Međimurje povezala sa Zagrebom, središtem Hrvatske, nego s Velikom Kanižom, Mariborom, Ljubljanom i Trstom, Grazom i Bečom, dok je Zagreb prugu dobio od Zidanog Mosta tek 1862. Pruga od Velike Kaniže do Budimpešte otvorena je 1. travnja 1861.
Tako je Budimpešta dobila vezu s morem u Trstu, pa je Trst bio Budimpešti 17 km bliži nego Beču. Planovi o tome da se Kotoriba željezničkom prugom preko Kaki-nje na desnoj obali Mure poveže s Legradom i njegovim brodskim pristaništem na Dravi nikad nisu ostvareni, iako se trasa te pruge već počela graditi. Opširnije o povijesti saznajte na web stranici koja je otvorena prigodno uz 160. obljetnicu.
Marijan Kovač priprema izložbu o povijesti košaraštva i umijeću pletenja proizvoda od šibe
Kotoriba je mjesto bogato poviješću, a naša kulturna baština predstavlja iznimno vrijedan mozaik umijeća, znanja, tradicija, običaja, vrednota i jezika očuvanih do današnjih dana zahvaljujući pojedincima koji znaju koliko je bitno sačuvati vrijednosti minulih vremena. Naši su preci gotovo sve izrađivali ručno pa je svaki predmet iz prošlosti neprocjenjivi unikat.
Kako danas postoji bojazan da bi stari zanati mogli pasti u zaborav, Kotoripčanin Marijan Kovač nastoji starim fotografijama, ali i bogatim sjećanjem na minule dane, otrgnuti zaboravu povijest Kotoribe. Okupivši oko sebe nekolicinu istomišljenika, trenutno priprema posebnu izložbu o povijesti košaraštva i umijeću pletenja proizvoda od šibe u Kotoribi.
Neumorno skuplja povijesne podatke i "plete" postav izložbe, ali uvijek postoji još neka priča ili fotografija koja zaslužuje biti zapisana i zabilježena. Stoga je ovaj članak prilika da pozovemo i sve vas koji možete pomoći svojim sjećanjem vezanim uz košarače i korpe, možda još nekom starom fotografijom, dokumentom ili zapisom, da se javite kako bi i vaša priča ostala zabilježena.
Pamtite li ljude i mjesta u Kotoribi gdje ste gledali kako se pletu korpe ili ste se možda i sami okušali u toj vještini, jeste li u radnim akcijama sadili ključece ili ste u najljepšoj korpici za Vuzem nosili svetiti hranu u crkvu? Sve su to vrijedni zapisi koji zaslužuju biti ispričani i sačuvani od zaborava, stoga ih javite Marijanu.
Izložba će se moći razgledati na ovogodišnjim Danima šibe i ribe u Kotoribi, a uskoro će se znati i detalji, kao i program koji Općina na čelu s načelnikom Dariom Friščićem priprema za tu tradicionalnu manifestaciju.
IZLOŽBA ‘KOTORIPSKE KORPE I KORPOŠI’ -Želja je vještinu pletenja korpi zaštititi kao nematerijalno kulturno dobro!
Minulog je vikenda Kotoriba bila uzoran domaćin iznimnom broju posjetitelja još jedne manifestacije Dani šibe i ribe. Organizatori su se potrudili pripremiti uistinu raznolik sadržaj koji je zadovoljio ukuse svakog namjernika u Kotoribu tako da je prostor oko Osnovne škole Jože Horvata bio pun zadovoljnih lica. I dok su mnogi šetali vanjskim dijelom uživajući u bogatoj gastronomsko-turističkoj ponudi, gotovo svaki se posjetitelj u jednom trenutku uputio u sportsku dvoranu škole kako bi u istoj razgledao bogato pripremljenu izložbu.
Radi se o izložbi kotoripske tradicije pod nazivom "Kotoripske korpe i korpoši" koja je pomno i dugo pripremana. Idejni začetnik iste je Marijan Kovač koji već duži niz godina koristi moderne medije kako bi suvremenicima približio povijest mjesta u kojem živi te ih podsjetio na nemjerljive vrijednosti koje su utkane u sve pore našeg društva. Jedna od tih vrijednosti svakako je marljivost Kotoripčana koja se očitovala kroz mnoge plodonosne godine košaraštva ili korparije kako će to reći svaki stariji žitelj Kotoribe.
Tim su se umijećem, vještinom i poslom bavili naši djedovi i bake te su s puno ljubavi, predanosti i teškoga rada njegovali vještine svojih ruku pod kojima su nastajale rukotvorine neprocjenjive vrijednosti i visoke kvalitete koje niti jedan suvremeni stroj ne može izraditi. Nemoguće je nabrojati što sve marljive ruke korpoša mogu izraditi - od korpe do lokomotive, a vrijedi spomenuti uporabne predmete kao što su kolijevke, tacne, korpe, stol i stolci, okviri za slike, ormarići, ograde, košare za rublje, kućice za mačke, njihalke, stalci za voće i flaše... Gotovo sve što je nekom domaćinstvu bilo potrebno vrijedni su obrtnici mogli osmisliti i pomoću šibe stvoriti, isplesti.
O svemu tome posjetitelji izložbe mogli su saznati više od autora izložbe Marijana Kovača, kao i vrsnih poznavatelja kotoripskog košaraštva kao što su Zoran Radmanić, Ksenija Virgej, Anica Jauk koji su dali svoj veliki doprinos organizaciji spomenutog događaja.
Povijesnim podacima, kao i suvremeno medijski popraćenim sadržajima u organizaciji izložbe sudjelovali su i Romina Volar, Dario Hrašćanec i Diana Šarek uz svesrdnu pomoć kotoripskog načelnika Daria Friščića. Nikako se ne smiju izostaviti niti mnoge obitelji koje su ustupljenim fotografijama, dokumentima i spoznajama bili autentični povijesni izvori podataka vezanih uz tematiku izložbe - Sović, Maltar, Trojko, Zvošec, Škoda, Pogorelec, Čukulic, Virgej i mnogi drugi pojedinci.
Uz izložbu je izdana i brošura o povijesti košaraštva za koju je, uz fotografije Marijana Kovača, tekst napisala Ksenija Virgej. Spomenimo i da je želja organizatora izložbe kao i Općine Kotoriba zaštititi vještinu pletenja korpi i korpariju kao nematerijalno kulturno dobro te je pokrenuta inicijativa u tom smjeru. Ujedno se namjerava pronaći mjesto za stalni postav ove izložbe kako bi ista postala dio buduće turističke ponude Kotoribe.
Uz izniman broj posjetitelja izložbe rado viđeni gosti bili su i zamjenik župana Josip Grivec, načelnik mjesta Mlinarci u Mađarskoj János Kósa, kustosica Muzeja Međimurja Čakovec Janja Kovač, kao i ravnateljica Osnovne škole Jože Horvata Snježana Matoš, vijećnici Općinskog vijeća Općine Kotoriba te predstavnici mjesnih udruga.
Svi su oni u knjigu dojmova upisali vlastite impresije nakon razgledane izložbe te se složili u jednom - kotoripske korpe i korpoši moraju biti sačuvani od zaborava za generacije koje dolaze, a kojima pripada i mladi Luka Car, učenik petog razreda koji je savladao vještinu pletenja korpi i istu pokazao na samoj izložbi uz iskusnije i vješte korpoše.
ŽUPNA CRKVA KOTORIBE
Crkva Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa.
Ljudi uvijek vole pratiti svoju prošlost te uspoređivati kako je danas.
Evo ukratko povijesti Župne crkve Kotoriba koja se zove Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa.
Među najveće i najljepše građevine, gotovo svakog našeg mjesta, ponosno stoji crkva, starijeg ili novijeg datuma.
Svojim vitkim i visokim tornjevima, koji se u međimurskoj ravnici na daleko primjećuju , upozoravaju nas na daleku prošlost našeg marljivog čovjeka.
Bez tehnike i mehanizacije marljivim svojim rukama stekao je i napravio ono čemu se danas možemo samo diviti.
Povijest nam jasno dokazuje da je međimurski čovjek bio uvijek jako vezan uz svoju crkvu.
Mogao je biti i nepismen, ali svojim jednostavnim srcem i širinom svoje plemenite duše učio je u toj crkvi kako se ulazi u međuljudske odnose, kako se oprašta i ljubi, te kako mora biti pošten i karakteran.
U njoj je istočio teške i patničke suze, doživljavao najveće radosti i uvijek novom nadom odlazio u svoje životne pothvate.
S crkvom se naš čovjek rađao i umirao. U dugoj dvijetisućgodišnjoj povijesti kršćanstva, u trinaeststoljetnoj povijesti Hrvata katolika, već nešto više od dvijesto godina stoji i naša župna crkva, na dugo i široko najveća i najljepša.
Crkva Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa najveća je međimurska crkva, a i mnogo dalje.
To je prvi dojam svakog posjetioca: Zadivi ga divan, velik i skladan prostor.
Prije današnje crkve na tom mjestu bila je stara drvena kapela svetog Križa podignuta 1698.god. Kapela je imala drveni kor - pjevalište i drveni toranj koji je bio prekriven hrastovom šindrom.
Sadašnja crkva građena je od godine 1776. najvećim troškom župljana kao i ostalih darovatelja.
Posvećena je dne 05.09.1784 god. po biskupu Antunu Zlatariću. Crkva se gradila za vrijeme župnika Jakova Hunjadi iz Donjeg Vidovca, kada je naše mjesto pripadalo pod župu Donji Vidovec.
Visoki zvonik, koji je natkiven baroknom kapom, veoma je lijepog ovalnog oblika sa završnim visokim križem. Crkva je od opeke i kasnobaroknog stila, 42 m dugačka, sa zvonikom 46 m dugačkim, 16 m široka 1 16 m visoka. Sam toranj je visok 57,25 m.
Crkva nema ni grobnica niti nadgrobnih ploča. Postoje dvije ploče sa natpisima. Jedna je iznad vratiju koja vode iz crkve u staru sakristiju, sada kapelu sv. Franje a govori o obnavljanju crkve.
Druga ploča je iznad vratiju sadašnje sakristije, a govori o posveti crkve.
Crkva je osvijetljena s dva niza prozora koji su polukružni i vitraji, tj. oslikani posebnom tehnikom slikanja na staklu.
